petak, ožujak 19, 2010
Kao nevin 30 i nešto godišnjak mišljah kako je to ime nečeg moćnog, groznog, teutonskog, neke ideje koja gotovo koketira s kojim od Reichova. No spoznah da je to zapravo ime gradića u Njemačkoj s najvećom američkom zračnom vojnom bazom izvan Amerike, a ime mu je u Ramstein-Miesenbach. Tamo se dogodio gadni zrakoplovni incident o kojem zapravo i govori istoimena pjesma benda Rammstein. Zanimljivo je da korijen riječi bend u sebi nosi i njemačka riječ banda. Što konotira neku sasvim drugu informaciju od one koju zapravo dobijemo kad upotrijebimo anglificiranu riječ bend.
Sinoć su dakle mahnitali u Areni.
M. i ja, kao zaprisegnuti i revni podupiratelji lika i djela rečene grupe pratimo njihove stranice već godinama iščekujući kad li će više snimiti neki album i krenuti na turneju. Čekali smo 7 gladnih godina. Ko ozebli sunce. Bili smo spremni krenuti i do Berlina ako treba.
A onda sam napokon na jesen prošle godine dobio mail štrumbfirera njihovih oficijelnih fanova da Rammstein ponovo jašu. Sagledavši gradove u kojima nastupaju M. i ja se odlučismo za Munchen ili Beč. Munchen je bio dalji ali znatno jeftiniji. U Beču je karta bila oko 150 Eura. No kako ljubav ne zna za granice, stvar je bila dogovorena. M. ja, beba i cestica ravna.
No krajem prošle godine pohodi nas radosna vijest. Rammstein u Ožujku u Zagrebu.
Preskočiću mučno iščekivanje.
Jučer sam se u slavu i čast benda pofarbao u svoju nativnu boju, samo malo sjajniju i izraženiju, da pokrijem sjedine i dodatno naglasim vlastiti seksipil. Nehotice sam obojao i malo kože po ušima i čelu. M. mi je ponudio broj telefona svoje osamdesetgodišnje bake koja ima sličnih poteškoća prilikom pituravanja, i koja barata probranim narodnim lijekovima za skidanje zaostale farbe s kože. Trljanje limunom je navodno na visokoj cijeni. Pristojno odbih.
Obukli smo se u svoja najljepša izlazna odijela i krenuli na Lanište. M. je kanio u dvoranu prokrijumčariti plastičnu bocu s opojnim pićem. Ista će u kasnijim događajima igrati dvojaku, čak trojaku ulogu.
Pred dvoranom sam se veselo ispozdravljao s Tomijem i Topićem, članovima benda u kojem sam pred 15-20 godina na harmonici dugmetari svirao dark i gotik muziku. M. se kasnije nije mogao načuditi razlici između njihova topla i prijazna ponašanja te mračna i ozbiljna svjetonazora kojem pripadaju.
Predgrupa je bila s baltičkog poluostrva. Divljaci neki. Elektro body, metal i industro pomiješani u bolnu kašu. Njihov nastup ocrtaću SMS porukama koje smo moj dragi prijatelj - vojničina Vigor i ja razmijenili netom poslije njihova nastupa.
JA: “Predgrupa mi nije baš bila nešto.
Plošni likovi.
Bezvezno ime.
Seljačine...“
VIGOR: “ Dijelim negativne dojmove!
Neoriginalno i jeftino.
Ali vjerujem da će hektolitri benzina
uskoro utažiti naš gnjev...“
Bend se zove Combichrist. Muka me uhvati kad se netko nađe toliko hrabar, originalan i buntovan pa u svoje seljačke čvalje uhvati presveto ime našeg gospodina, ne bi li polučio kakvo zgražanje i možda medijsku popularnost. Ako si baja našali se na račun muslimana, pa ćeš vidit kad te uz jedno resko BUM vrag odnese.
Kad sam već spomenuo vraga, najbolji opis te četvorke bio bi da su izgledali, ponašali se i muzicirali kao đavli pakleni. Ili što bi M.-ova baka rekla - „Napast pakena!“. Dakle pakena, ne paklena.
Za vrijeme njihova nastupa M. i ja smo se pobliže upoznali s laktovima, šakama i ostalim djelovima tjela obližnje rasplesane skupine mladića, od kojih su se neki ponašali kao glavni akteri egzorcističke seanse. Nevjerojatno kako se na koncertima u neposrednoj blizini uvijek nađe netko, sjajno raspoložen, a životna mu zadaća ukvariti glazbeni doživljaj svima u bližem susjedstvu.
Među njima se izdvajao jedan velik i debeo muškarac svinjske glave koja je uspješni GMO hibrid Vicka Budilice i Zorana Škugora. Sva sreća što sam baš ja stajao između njega i male plave gospođice koja je nastojala pratiti koncert preko ramena vrlo visokih mladića ispred sebe. Da me nije bilo, ona bi sada ležala zgnječena na nekoj od zagrebačkih klinika.
Kad su ovi napokon napustili pozornicu zavladali su, kao što je red, mrak i tišina. Da bi nakon petnastak minuta naglo počelo krampanje i lopatanje, te se kroz tamni zid na stage probiše gitaristi. Markantni i brutalni pjevač Till Lindemann je svoj put pak probio rezanjem prolaza let lampom. Iza njih je na stage, uokvirujući njihove radničke pojave, dopiralo zasljepljujuće bijelo svijetlo. Impresivno nema šta.
Rammstein izvode obradu proslavljene Čolićeve pjesme - "Gori vatra"
I potom kaos. Buka (organizirana i lijepa), dim, vatra, metal...osjećaji koji me pohodiše vrlo su nalik onima koje su valjda imali radnici u prvim svjetskim željezarama. A i pozornica je odavala dojam željezare Sisak. Šta ćete. Ljudi to vole. I ja to volim.
Samo, problem mi je bio što premda smo i M. i ja cijelo vrijeme puninom bića uživali u spektaklu - glazba nas nije ponijela. Jednostavno se nije dogodio onaj conection koji mi se na odličnim koncertima uvijek javi, a kada se osjećam omađijano i rekao bih gotovo izdrogirano. Na Urbanovim koncertima mi je to redovit slučaj.
"Seljak mooora dobiti poticaje!!!" - grmio je pjevač Till Lindeman
A vjerojatno u opisu posla članova grupe nije ostvarivanje nježne i ganutljive veze s publikom. Tu smo da režemo metalne ploče, bivamo osmuđeni vatrom te da nam uši prokrvare.
Onima koji nisu imali doticaj s umiljatom i pitomom glazbom koju ovi Berlinčani proizvode nema smisla potanko opisivati istu. Pa ću to preskočiti.
Doduše ne sasvim. Dakle – uzori su im među ostalima i slovenski Laibach (koje sam davno davno imao prilike gledati u Domu Sportova u Zagrebu). Zvuk je metal, koji svojom snagom podsjeća na Motorhead. No tu ima i ponešto umiješane lektronike koja je sve samo ne infantilna. Zapravo je ona meni gotovo i najzanimljiviji dio zvuka grupe, budući da je upravo nevjerojatno kako uspiju u teški, moćni, nebesaskidajući zvuk ukomponirati sintejsajzer, a da potonji sve ne pokvari. Nego pače još i doda trunku ozbiljnosti, i neke groteskno-bizarne razigranosti. Valja poslušati „Du Hast“ i „Ich Will“ (naslovi ali ne i pjesme zvuče kao prvi retci njemačke pučkoškolske početnice).
Odtutnjali su gotovo cijeli novi album, koji M.-u i meni još nije sjeo pa smo bili nervozni i nezadovoljni. No u pomoć su revno priskakali gurači, odnosno naši pravovjerni plesači podsjećajući nas na ljudsku prolaznost i krhkost. Naučio sam M.-a tehniku namještanja i učvršćivanja lakta kako bi divljač što češće u rebrima ili leđima osjetila kiropraktički užitak. Kada čovjek ima dovoljno strpljivosti, uoči da skakači nakon nekog vremena počinju više naginjati skakanju na drugu, a ne na našu stranu.
Vratimo se pozornici. Tamo su neprestano eruptirali novi i novi vulkani vatre, različita intenziteta i kuta upada. Do nas, 40-tak metara od stage-a, dostrujavali su nevjerojatno topli naleti izgorena zraka. Ne znam kako je bilo izvođačima u koži i lancima u samome grotlu.
M.- je otišao tamo gdje svaki čovjek prije ili kasnije mora otići, te mi je ostavio bocu s alkoholnim pićem. Dobro mi je poslužila, budući da sam zamijenio lakat njenim tvrdim grlićem i čepom. Orangutani su imali osjetiti svu slast tvrda predmeta u križima. Kad god je neki od njih onako žestoko naletio i natakao se na bocu, meni se usta razvlačila u osmjeh.
No ovdje moram skinuti kapu divljoj mladosti, jer su imali energije za cijeli koncert. Nikad nisu stali. Bez obzira na masnice i poderotine. I ja sam nekoć bio takav, pa ih trunčicu razumijem. Pitam se jesam li i ja u nečijim memoarima zaveden kao dugokosi urličući i glavom mašući orangutan.
Kad se M. vratio nešto lakši nego što je otišao, i preuzo bocu iz mojih ruku, Vicko-Škugor se mašio za istom, a M. ju je stručno izmakao. Tada se Vicko-Škugor primakao licem u lice M.-u i očitao mu filozofsko-antropološko-moralnu bukvicu.
Sa velikom strašću izbacio je iz sebe ove riječi:
„Izbaci taj strah iz sebe! Moraš ga se riješiti! Ne smiješ to držati u sebi! Ukočen si! Bojiš se da ću te zaraziti (majstorska aluzija na nedočepanu bocu op.a.). Ne možeš tako živjeti! IZBACI GA IZ SEBE!“
M. se iznenađeno smješkao, ne izbacujući taj strah iz sebe, vještim pokretima držeći bocu izvan domašaja kradljivih šapa.
Kao promatrač iz neposredne blizine moram reći da su me se Vicko-Škugorove iskrene riječi duboko dojmile, te ako samo malo otvori srce bogu, mogao bi postati revni protestantski pastor. Negdje duboko u sumatranskoj džungli.
A tada je došla pjesma Engel. U sebi inkorporira prekrasno fićukanje, moćan elektro ritam, Tillov nacističko kabaretski dubok vokal, sočnu surovu gitaru i anđeoski pjev mlade švabice u bijelom, back vokala.
Gledali smo, gledali, a tada se oko Tila raširiše golema metalna krila i ja na trenutak bijah u (božemeprosti) industrometal raju. Veličina krila odavala je veličinu benda. Til, golem i nabildan mužjak jedva ih je nosio. Bila su pravih, muških dimenzija, a ne neka mala pedersaka krilca koja ilustratori ponekad prilijepe uz vlastitu jadnu viziju anđela.
"Satraše me ova krila!" - povjerit će se tako Till jednom prijaznom redaru
Svako krilo bilo je bar tri metra dugačko, i izgledaše prelijepo, vrlo slično elegantnom krilu galeba. Počeh meditativno snatriti o skončanju vlastita bitka, ne bi li što prije došao do raja, jer ako anđeli ovako izgledaju, onda je to...krasno…a tek Drug bog…
Ne moram naglašavati da nije trebalo proći dugo pa iz krila šiknu mlazovi vatre.
Potom još dva puta izlažahu na bis. M. i ja smo se napokon opustili i na tren doživjeli conection. Ali avaj. Koncert je završio.
Kad se narod počeo razilaziti, malena plava gospođica do mene, doživjevši iznenadno otkrivenje, radosno je uskliknula – „Ja vidim! Sve vidim! Vidim i instrumente!“
srijeda, ožujak 10, 2010
Kako sam odnedavno nezaposlena domaćica, s obiljem suđa za oprati (samo suđe vječno jest), ostaje mi podosta vremena za promatranje televizije.
Neimam dovoljnu snagu volje, odnosno karakter, promatrati je neovisno, objektivno i staloženo. Stoga često reagiram. Najčešće verbalno, premda nikog osim mene u prostoriji nema. Riječi su to glasne, neodmjerene i zaodjevene u prijeki temperament.
Ponekad ponešto i pribilježim, što opet slijedom bespuća povijesne zbiljnosti završi na mome blogu.
Pa evo nekoliko kratkih eseja.
Kratki esej No 1 (o dječurliji)
Protivnik sam prakse postavljana pitanja djeci. Namjera reportera je izvući nešto slatko, dražesno i umno a opet izrečeno na dječji način. Ono što smo u velikoj većini slučajeva prisiljeni gledati je glupavo kreveljenje i odgovori sastavljeni uglavnom od jedne riječi. Da, ne, super, volim i ne volim je ono čime se naša duša može naužiti od tog malog polučovjeka. Ne kažem da od djeteta kao takvog očekujem visoke oratorske standarde. No smislena rečenica ili dvije bile bi pravo olakšanje. Djeco – ugledajte se na mudre kumice s tržnice, koje su jednako tako česta meta domišljata reportera. One, znajući da nemaju ništa posebno mudra za izjaviti, skromno u kameru cvrkuću - „Joj, nemojte mene!“, „Ja vam se u to dečec nikaj ne razmem!“ ili „Stara sam vam ja...“.
Stoga, TV novinari – izbjegavajte djecu. Jer ko sa djecom liježe od istih dobiva rudimentaran i nemaštovit odgovor.
Kratki esej No 2 (o pitanjima)
Kada sa ekrana začujem „Stambeno pitanje“, „Manjinsko pitanje“, „Pitanje agrara“ i slično, pohode me ambivalentni osjećaji.
Prvi osjećaj je snažna želja da tv novinaru osobno postavim neka pitanja. Prvih nekoliko manualno, recimo u nekom od jarunskih rukavaca, a poslije može i verbalno.
Drugo čuvstvo je strahospočitanje pred dubokim otajstvom kojem nazočim.
Pitanju koje nikad nitko zapravo postavio nije, pa mu shodno tomu nikad ni odgovor čuli nismo. Pitanju koje je obavijeno dubokom, mističnom tajnom. Pitanju svih pitanja. I sam Nietzsche ga je zaobišao.
Čuli smo, naime, da se upotrebljava složenac „Stambeno pitanje“, ili kad je novinar pomalo matematički nastrojen pa još veli i -„Riješeno stambeno pitanje“. No kako ono zapravo glasi? Kako?
I postavlja li rečeno pitanje stan budućem vlasniku, što bi bilo pomalo jezovito, od neživa objekta začuti govor? Ili je to pitanje koje bilo tko od nas postavlja stanu kao takvom, dokazujući time da nam je mjesto u kakvu dobro opremljenom sanatoriju? Još su tu i brojne druge mogućnosti. Primjerice razgovor dva susjedna stana koja jedan drugom dovikuju pitanja i zagonetke. „Ej ti s prvog kata desno, kako ti se sviđa ona mala garsonijera (ma znaš ona crna-sisata) iz susjednog ulaza? Čujem da je još nevina (neuseljena op.a.).“
Kratki esej No 3 (o seljaku)
Ne vjerujem seljaku/poljoprivredniku koji kaže – „Biti ćemo gladni!“
To sam u posljednje vrijeme često imao prilike čuti, između buke paljenja, abgasa i gašenja traktora.
Jadan je taj seljak koji je gladan. Osim toga, čini mi se upravo nemogućim da seljak, čija je esencija uzgajanje plodova, može biti gladan.
Ono na što se s pravom ima žaliti je eventualna jednoličnost prehrane, u slučaju da je prevaren, osiromašen i neisplaćen, te se s toga mora okrenuti plodinju sa svoje farme.
Stoga savjetujem dobrom i srcu mi dragom seljaku/poljoprivredniku kada slijedeći put prpošno stane pred kamere neka umjesto „Biti ćemo gladni!“ zavapi – „Dobit ćemo skorbut!“
Kratki esej No 4 (o Modnoj Kukavelji)
Ili šuga koja komentira tuđe odijevanje.
Redovito se radi o osobi koju je teško gledati dulje od nekoliko trenutaka a da krv ne šikne na oči. „Nesrećo ružna, iskompleksirana, beskralježna i otužna“ – priklopio bih mu ja tako – „zašto hučeš i sikćeš na brata svoga, sestru svoju? Tko te postavi za direktora svemira koji ima reći pravorijek o tuđem odijevanju? Zar nikad elementarnoj pristojnosti poučen bio nisi, kukavna ti mati? Zašto zavlačiš prištav nos gdje mu mjesto nije? Ovo što radiš, goljo, krajnje je nepristojno, jadno, otužno, nisko. Bijedo, inače samo pukim slučajem čovjeku nalik, osmotri svoj lik u zrcalu, ako se samo usudiš.“
Posebno mi je za oko zapeo komentator tuđa odijevanja, najčešće s razmetljivih događanja poput dodjele Oskara, čije lice izgleda kao meteoritima dobro pohođen beživotan planet, a odjeća kao nešto na što je naletio vozeći se biciklom kroz romsko naselje. Mislim da mu je ime Nenad Korkut.
Najčešće je upravo uvrijeđen izborom i usklađenošću garderobe, frizure i šminke u poznatih (među kojima sam nikada biti neće) i viđenijih ljudi. Jednom sam ga čuo kako s gorčinom u glasu suklja vatru po Juliji Roberts. Nesretnica, kojoj bi vjerojatno svojim rukama presudio a poslije pokušao nagovoriti kakva uspješna genetičara da mu presadi makar i jedan njen gen za ljepotu, nije dovoljno dobro izdepilirala podpazušje. Čak ju je i slijedeće godine ponovno prozvao i oprao, prisjećajući se nedovoljno dobro obrijanih grijeha iz mladosti.
Beskrajna je u njeg lamentacija - kako li se samo ti ljudi usuđuju obući tu boju, takav izrez, ili spojiti halju ovog modnog kreatora s cipelama onog?
A sam izgleda kao poprilično tragična automobilska nesreća, s vrha zgrade otpali antenski sustav, ili traktorom nedovoljno uspješno uzorana brazda...
srijeda, ožujak 3, 2010
Ili Diary of the dead. Iza tog poučnog i poželjnog naslova krije se G.A. Romerov horor.
Neki dan sam ga od Blitz-a dobio kao poklon za bivanje blogerom dana. Alal me usrećiše.
Naslovnicu DVD-a krase mužjak i ženka, ne znaš ko gadniji od koga. Ženka me podsjetila na mješavinu jedne bivše HDZ-ove zastupnice u saboru RH i moje kolegice iz osnovne škole, samo što je zombijka nešto mlađa, vitkija i ljepša od HDZ-ove zastupnice.
Doduše, ima izvrnute bjeloočnice, što u zastupnice nikad nisam zamjetio.
Filmovi o zombijima spadaju među tri meni najnepoželjnije vrste filmova koje u pravilu izbjegavam. Pa tako neću pogledati ni ovog, premda se poklonu ne bi trebalo gledati u zube. Doduše, Blitz mi to nije poklonio iz ljubavi i nježnosti, već su dotični DVD izvukli s neke prašnjave hrpetine najneprodavanijih naslova. Ali ipak, potrošili su na poštarinu, a netko je i na omotnicu krasopisom ispisao moje ime und adresen, pa to valja cijeniti i pohvaliti.
Slijedeći iz plejade najnepoželjenijih žangrova (tu je riječ upotrijebila jedna od Meritasica kad je onomad opisivala žanr u koji potpada njihova glazba) filmova su ratni. Ne kažem da sam apsolutno protiv rata kao takvog, no ne zanima me i ne čini mi dobro gledati pregoleme količine boli i patnje, s kojima sam se i ovako i onako već petststo puta za školovanja a i kasnije i u stvarnom životu susreo. Tu se jednostavno nema reći ništa novo. Niti se može dodirnuti kakvo hladno srce i potaknuti ga da rata više ne bude, nego da se velesile uhvate sađenja maćuhica. Jer ako netko sam od sebe već ne zna da je rat gadan, brutalan, krvav i užasan, tada mu ni filmić neće pomoći. Osim toga, zaslužuje da ga se malo osmudi kakvom granatom ili bacačem plamena, pa je u njegovom slučaju, kaj se mene dotikavle, rat potpuno opravdan.
Posljedni, a možda i najodurniji tip filmova, su mi oni s namrgođenom i rđavo raspoloženom (najčešće) crnčadi koja ima utegnute čarape na glavi, ozbiljan problem s konfekcijskim brojem garderobe i vrlo pojednostavljen vokabular koji nadopunjuju s nekoliko omiljenih majmunolikih pokreta ruku. Najčešće se automatskim oružjem dopisuju i rječkaju s podjednako simpatičnim dečkima i curama iz drugih dijelova njihova lijepa i mirnom životu prilagođena grada.
Naravno, za sve te nedaće nisu si sami krivi, već su tu za kleti vlada, roditelji i loše djetinjstvo.
subota, veljača 20, 2010
Pred jedno dvije-tri godine živio sam i radio u ubavoj Koprivnici. Nekakav inženjerski posao koji je uključivao projektiranje grijanja, plinskih instalacija i još ponečeg upotrebom AutoCAD-a. Uvelike se nad sobom čudim kako sam to samo znao. Sada to više ne bih mogao ponoviti ni da mi se o glavi radi. Mogući poslodavci neka zanemare moju prethodnu rečenicu.
Imao sam sladak stančić u centru grada, blizu hotela za Koprivnicu neočekivana imena „Podravka“. Nakon posla imao sam plenty of time koje sam provodio uglavnom kuhajući, sređujući stan i perući suđe. Ruku na srce, ponekad bih pogledao i kakav film ili pročitao kakvu knjigu.
U to vrijeme je u žiži mog interesa bio poriluk (ili kako bi braća Srbi rekli - praziluk). Mislim – u ulozi namirnice. Svašta sam s njim radio i to je uvijek bilo ukusno. Kako sam dalmatinac, bio mi je i ostao jedna prilično egzotična povrtna kultura.
Moja tada već bivša ali i dalje obožavana draga u to je vrijeme živjela u Dubrovniku. Oboje volimo kuhati zdravu hranu, za razliku od drugih ljudi koji namjerno kuhaju mahom nezdravu i otrovnu hranu. Nekako mi je taj pridjev „zdrava“ uvijek zvučao elitistički. Ali u ovom slučaju je upotrijebljen u čisto pragmatičke svrhe pa se nadam da se cijenjeno čitateljstvo nije uvrijedilo.
Jednom me je prigodom žena mog života zamolila recept za varivo koje mi je iznimno dobro uspjelo, te su mi, dok sam joj ga telefonski dočaravao, usta bila puna samohvale. Kao i većina mojih najuspjelijih jela, a rekao bih i šire – životnih djela - skuhano je čisto improvizatorski – u Jazz maniri.
Ovdje vam ga donosim u cjelosti:
VARIVO PORILUK I ŠAMPINJONI za 3 dobra pijata
Kapula normalne veličine – zažutiti na maslinovu ulju (dosta istog)
Dodati narezano na manje i tanje komade ili prutiće:
1 i po poriluk (koji su pri dnu širine prosječnog mobitela)
3 – 4 mrkve duljine palca i kažiprsta zajedno
Pržiti pa doliti vodu i dinstati 10 – 15 minuta dok poriluk malo ne „padne“
Potom dodati:
Veća šaka šampinjona – raskomadani na 2 – 4 komada (ovisi o veličini dotičnog šapinjona)
5 režanja češnjaka (kriški) – mi volimo češnjak (isjeckan ne presitno – kao nokat tek rođena djeteta pa do zubića dvogodišnjaka)
1/3 – 1/2 glave karfiola izmasakrirana na male stručkiće
2 - 3 kisela krastavca veličine omanjeg penisčića u erekciji...(premda ne znam koliki je to zapravo omanji p.)...isjeckana na prutiće...jao...
Dinstati 15 – 20 minuta – dok ne skužimo da se sve bliži jednoj zajedničkoj bezobličnoj masi i da ostaje 5 minuta dinstanja do kraja (pri tome gledati da podlivajući vodu na kraju varivo ostane prilično gusto i bez vode – kao paštašuta na primjer).
Zadnjih 5 minuta ubaciti:
Pretesimul (dakle ne selen) 2 stabljike duljine 20 – 25 cm
I po nahođenju:
Curry
Slatka paprika
Lažna vegeta Vetara
Kad skinemo sa vatre umiješamo još:
Malo više od pola žličice soli, stonske naturalmente, otopljene u malo vode
Ko izbaci neki od sastojaka – pedej!!!
utorak, veljača 2, 2010
Moj Zagrebe tak imam te rad, kao i tvoje gradsko stambeno komunalno preduzeće te Zagrebačke Ceste.
Nisam se vozio znanim mi i dragim ulicama već skoro četiri mjeseca. I kad sam se vratio s terena, što zvuči prilično veteranski, imao sam što i vidjeti.
Kao i svakom iskrenom i zaprisegnutom mrzitelju države i pravila, osobito mi zadovoljstvo predstavlja kad slijedom vlastite snalažljivosti ne platim parking. Ne platim kurbu, ali zato platim likara.
Budući da sam veći dio svog zagrebačkog života proveo u teškom neradu, skitničenju, dangubljenju i vožnji na biciklu, gotovo da nema ulice kroz koju ovom ili onom prilikom nisam prošao. Ili u kojoj nisam imao učenika iz matematike ili fizike. Gdje se opet moram prisjetiti M-a.
Vremenom je počeo rezignirano reagirati na moje zamjetbe kako sam u ovoj ili onoj kući ili zgradi imao učenika ili učenicu. Veli da nije pitanje jesam li (u ma kojoj) kući imao učenika, već jesam li ih imao na svakom katu, i koliko.
Jednom smo se tako M. i ja uspinjali Aleksandrovim stubama koje zavijaju šumovito travnatim usponom između Dežmanove i Rokova perivoja. Na moju zanesenu primjedbu kako mi je ovo predivan dio Zagreba i kako sam tu...“Imao učenika...“ – nestrpljivo se nadovezao, i u hipu dovršio – “…živio je u travi!“.
Uglavnom – poznam Zagreb, poznam skrivene nenaplative parkinge i poznam uličice kojima čovjek može doći odavde do tamo znatno brže i ugodnije, pri tom izbjegavajući gužvu i semaforčad.
Ili je poštenije reći kako sam ga poznavao kao takvog.
Kad sam se dakle, kao sjedi pomorac s lulom, vratio mome Zagrebu, uočio sam da su devet od deset skrovitih parkirališta proglašena drugom parkirališnom zonom (u istu zonu pakla ušli oni koji to osmisliše) a svaka skrovita uličica načičkana ležećim policajcima, legli i ne digli se oni koji su za to odgovorni.
Sa mnom je, u posjet Zagrebu, odnosno njegovim galerijama, došao i moj dični brat. Zbilo se da istovremeno bijahu upriličene tri njemu vrlo poželjne izložbe. Tako sam imao prigodu, kao pravi taxi-brat, razvoziti ga po gradu. Još uvijek osjećam sladostrašće u vožnji, tako da sam uživao u tom pothvatu. Premda nemam ni za biber, a plaću ne dobih od sedmog mjeseca prošle godine.
No braco je bio iznimno široke ruke i svako malo mi zadijevao stotku ili dvjestotku za rever, na čelo ili u harmoniku. Šta mi je taj poklonio para…još uvijek me stid.
Kad sam ga tako iskrcao kod umjetničkog paviljona na tomislavovom trgu, gdje su izlagani mihnenski đaci, sve redom ime nad imenom, od kojih je braco za Račića imao ponajljepše riječi, odoh potražiti besplatni parking. Kojeg nigdje nije bilo.
Kružeći sve većim krugovima, završio sam u dvorištu ona dva nebodera odmah pored Boogaloo-a a iznad filozofskog faksa. Napokon mjesto bez odurnog „2. Zona“ znaka, gdje otužan vozač može naći utjehu. Parkirah se tako te otrčah natrag u grad na izložbu.
Svašta sam naučio i naužio se lijepih slika. Braco me vodio, pokazivao, ukazivao, rasčlanjivao slike – bolje od ijednog plaćenog vodiča. Odavna sam čeznuo za time da napokon zajedno pohodimo kakvu izložbu koja ga posebno nadahnjuje, pa da se napijem s njegovog zdenca znanja i slikarske strasti.
Kad smo se, nakon što smo dvi ure dobivali, vratili do auta, zatekosmo jedan moderni zahvat u prostor. Ili asemblaž. Ili pak perfektan kolaž.
Krov, vjetrobran i hauba moje srebrne ljepotice bijahu nakićene komadićima sala, slanine, tijesta i polusažvakanih amorfnih neindentificiranih zalogaja. Netko je ostatak svog carskog ručka nehajno frknuo kroz prozor. Teško je bilo opisati moju sreću. Mi vozači volimo kad nam je auto na najviđenijim mjestima mastan.
Dok sam vozio, imao sam priliku na svijet i druge automobile gledati jednim sasvim novim očima, kroz koprenu biološki razgradive moderne umjetnosti.
petak, siječanj 22, 2010
Imade tako jedna gospođa, pače godpođetina, ispred crkve Ranjenog Isusa na samom ulazu u glavni zagrebački trg, iz pravca Ilice desno. Tko je god bio u Zagrebu bez sumnje je uočio prilično suvremeno pročelje kuće božje, kao i gospođu veličine nuklearne podmornice klase Typhoon u predvorju.
Prodaje ono što bi talijani nazvali articoli religiosi, što će reći katolički kalendar Danicu, pokoju krunicu čini mi se, i malo što drugo. Po cijele dane sjedi na bančiću, obuhvaćajući ga u cjelosti i prelijevajući se na sve strane, promatra ljude i u čvalje utovaruje nepregledne količine čokoladnih napolitanki. Kada otvori usta na prihvat nove šake napolitanki, ispred crkvice se na trenutak ukaže veleban portal u neku drugu, krezubu dimenziju.
Imala je ona i kalfu. Mršavu i pogurenu naučnicu dobrano mlađu od 85 godina. Naučnica ju je promatrala s udivljenjem, unosila se svim svojim bićem u to što skladište napolitanki ima reći. Upijala je svaku mudru riječ ili savjet koji su izlazili iz podmorničinih čvalja. Trudila se opravdati povjerenje. Nije nimalo jednostavno raditi na tako odgovornu mjestu.
Prodavačice u obližnjoj trgovini Kraš proizvoda zadovoljno trljahu ruke.
Dama prelijevača mi se doimala kao nadmena, sebeljubna i usenaseipodase osoba. Ponekad bi to morževsko lice bilo ukrašeno prezrivim tuđmanoidnim osmjehom. Izgled njena lica mi nije odavao erudita, finu umjetničku dušu ili profesoricu komparativne književnosti. (Dok ovo pišem, M. me turne rukom i upita zašto i njega ne ubacim. „Pišeš, pišeš, u mojoj kući pišeš…zašto i mene ne ubaciš?“. Uzgred, danas mi je rođendan, pa sam svratio do njega da se proveselimo. On nikako nije mogao do mene, a nismo se vidjeli već četiri mjeseca pa mi je već bilo neizdržljivo bez njega. Upravo uči iz nekog teksta, za koji mi je strastveno posvjedočio – „Ne mogu ti opisati koliko prezirem ovaj tekst!“. Radi se o Metafizici boga po Aristotelu. Autor istog potrudio se nakititi ga izrazima poput terminus ad quo. Opaska: M. i ja nismo ljubavnici)
Da nastavim o bakuti…
Iz dana u dan, kako bih je s bicikla ili kroz prozor tramvaja ugledao, moja netrpeljivost prema njoj je rasla, jačala, nadimala se. Postalo mi je upravo nepodnošljivo vidjeti je. Prolazeći mimo nje znao bi odvratiti pogled i promrmljati – „Žderi, žderi…samo trpaj babetino stara…debela…“
Koliko sam samo toga nadodao jadnoj ženi.
Jednog dana sam prolazio mimo nje, zadubljen u nešto drugo. Nisam na vrijeme otklonio lice. I onda sam je vidio i čuo kako svojoj nasljednici nešto govori. Po prvi put sam ju zapravo čuo govoriti. Bile su to neke normalne, ljudske, nježne riječi kojih se for the love of Christ ne mogu sjetiti. Ni najmanje to od nje nisam očekivao. Iznenadilo me svojski. Moj dugo godina pažljivo građen mjehur neuroze i netrpeljivosti rasprsnuo se. Osjetio sam kako sam se izliječio. Kao da se neki dobar molitelj kod Druga boga zauzeo za me, a isti me u časku ozdravio.
Nije mi preostalo drugo nego se čuditi i isčuđavati kako je moguće da mi se u nekoliko sekundi iz stare debele kozetine pretvorila u simpatičnu rastresitu staricu?
I dan danas u dokonim i samotnim noćima meditiram o tome.
subota, siječanj 16, 2010
Upravo me braco podsjetio kako sam se točno pred 18 godina dogegao u Vukovarsku 236 kod gospođe Karmen, nešto promumljao, i čudno obješenih udova strovalio na krevet. Bijaše to posljedica pijanke u klubu studenata Strojarstva i Brodogradnje na istoimenom fakultetu u ulici Ivana Lučića 5 u Zagrebu.
Kako nisam, poput primjerice gospodina Šeksa, bio vičan alkoholu, nekoliko rundi piva zaslađenih Vekijom, pa zagorčenih gorkim, i presječenih rakijom, pa opet natrag na pivu, poslali su me visoko visoko u orbitu.
Nazdravljali smo Genšeru, grlili se, veselili i smijali, pjevali Deutschland über alles i Ustani Hans-Dietrich Genscheru.
Kroz vrlo gustu maglu sjećam se moje klape s godine sastavljene mahom od Kutinjana, te najsimpatičnijeg među njima – zvao se Foka. Bratimili smo se i skup kupice spili. Poslije sam ih otpratio do željezničkog kolodvora gdje sam umalo popustio njihovu zaklinjanju da zajedno s njima otputujem u Kutinu.
Nakon toga sam dobauljao kući te prestrašio brata za mene nekarakterističnim ponašanjem.
Glava mi je pala s kreveta i zaglavila se u procijepu između istog i noćnog ormarića, što me ni najmanje nije omelo u zasluženu odmoru.
Kako bi informacija bila cjelovita, moram napomenuti da sam se u životu pošteno naužio alkoholnih pića samo u četiri navrata. Prvi je bio s nekih osamnaestak godina, posljedica tužne ljubavne priče.
Drugo opijanje bijaše nevješt pokušaj proslave dana u kojem moja draga domovina bijaše priznata.
Treći i četvrti su za neku drugu priču.
Bilo je časno, i predivno u tim trenutcima biti mlad.
Upravo tako, u praskozorje renesanse a kasnije i omražene mi francuske revolucije, govorahu veličine poput Erazma i Wordswortha.
petak, siječanj 15, 2010
„A...ne more tebi biti dobro...tri puta svaki dan...“ - zloslutno je, sve ko da neće, promumljao moj tata, onako više za sebe.
Pogledam na ekran, a tamo reklama s nekim rogatim jelenskim figuricama. Nositelj reklame u svojoj trgovini prima narudžbu telefonom. Iznenađeno klikne – „Kolikooo?“ - i stade prebrojavati rogate figurice – „Dvaaa, četiri, šeeest...“. Usput naiđe na obličje sporednog lika u reklami, nekakav kukavni statist s rogovima na glavi, te i njega prebroji, što biva kulminacijom suptilnog humora kojim su natopljene naše, domaće, reklame.
Sve mi je to nadošlo na um dok sam se jutros, držeći se osunčanih strana ulice, uputio u obližnji Lidl po neke slatkarije. Ima jedna izvrsna mješavina rolade i mramornog kolača. S naglaskom na potonjem.
Slušao sam Mahlerovu petu simfoniju na svom sićušnom mp3 prijenosniku. Ne stoga što sam nešto posebno klasičarski izobražen, ili sam pak osobito bogata duha. To je zato što sam u nekakvoj recenziji za skupe Sonyeve slušalice, od kojih mi već neko vrijeme rastu zazubice, pročitao kako je uvod u dotičnu simfoniju, na upravo tim slušalicama jedno nadnaravno iskustvo. Izvedba istog (uvoda) je inače vrlo problematičan zadatak za većinu niže rangiranih proizvejalaca zvuka.
Zahtijeva suptilnost i snagu (poput nosoroga koji vam nježno, ali opet muški, masira sljepoočnice). „Kristalni zov trube (tu se sjetih mog M.-a, isto trubača, ali ne kafanskog već akademskog) izronio je jasno i prirodno, dočim se orkestar na taj zov stuštio precizno i snažno, na način kako to dosad na nijednim slušalicama nisam imao prilike čuti“ - reče gospon kritičar. Slušao sam tako prekrasni zov trube, kada su me iz Lidlova izloga gotove uplašile neke rogate spodobe.
Kako je moj dokoni um prekomjerno sklon asocijacijama, namah mi je bio preplavljen očevom blagom i spontanom reakcijom na - „Kolikooo?“.
„A puno...samo ne smin sad sve reći na glas, jer sam se friško ispovidija, a i mama je vode [ovdje].“
Mama je stameni čuvar katoličkog nauka i ćudoređa u našoj kući. Izričito zabranjuje bilo kakvu kletvu jer se ona - „Vraća na našu dicu...ideš u crikvu a kuniješ? - radi se o vrlo posebnom, drevnom kaljskom nariječju otočkog govora – „Koliko put san mu rekla, a on ko muto, koda nikad ni bi u crikvi? “
Što bi točno bio „muto“ ne znam sa sigurnošću, ali nagađam da se radi o osobi duševno prikraćenoj na specifičan način, kakvih se uvijek nađe po našim selima. A i gradovima.
Bilo kako bilo, glumci kao i tvorci spomenute reklame bivaju ciljem precizno sročene kletve, barem tri puta na dan, i to od vješta proklinjatelja. Što u konačnici mora dovesti do toga da im ne bude dobro.
Samo se nadam kako majka, pravobraniteljica nauka rimske katoličke i apostolske crkve, ovaj puta nije u pravu.
subota, siječanj 9, 2010
Otac je opravdao moja očekivanja.
Nešto je boležljiv u posljednje vrijeme, obilazi bolnice kao i liječnike opće prakse, šalju ga na kojekakve pretrage. Svakih dvanaest uri, povjerio se on tako telefonski jednoj od gripe bolesnoj rođakinji, uzima prsuru pirula što mu ih je doktorica Longin dala.
Unatoč tome, kritičko oko i osjećaj za dobru kletvu, čime ga je Drug bog obilato darivao, nisu ga napustili.
Znao sam da ću kod kuće imati priliku, svako toliko, nazočiti njegovim pribranim ali i nemilosrdnim reakcijama, bilo na događanja na televiziji, bilo na tekstove u novinama. Vrlo nalik onom starom „Zalipila ti se piz*a okolo selotejpa i odlipila se kad ti ja reka!“. Doživljavam da mi je na neki način kao pandan Aronu. Moja će neizrečene misli, ideje kao i nezadovoljstva i neslaganja s pojedinim pojavnostima znati izraziti kudikamo bolje, sočnije i cjelovitije.
Sinoć smo uživali u western klasiku „Za šaku dolara“.
Iz nekog razloga tata je oko 22 sata još bio budan.
Općenito mu taj žanr ni najmanje nije drag. Osim toga, protivnik je revolvera, pucanja, nasilnih filmova i američkog načina života kao takvog. Doduše, komunizam mrzi još i više.
Odmah s početka iz neverbalne komunikacije dalo se isčitati njegovo nezadovoljstvo glavnim negativcem, šutljivim likom čeličnih očiju.
Tempo ovog filma je spor, kadrovi dugački. Posebna pozornost podarena je dugima krupnjacima za vrijeme kojih na tenane možemo osmotriti izražajna i kao iz stijene istesana lica kako pozitivaca tako i negativaca. Lica su znojna. Ono glavnog negativca posebno dugo imamo u kadru. I bez gledanja osjećam kako se na tatinoj strani stola nagomilavaju tmasti oblaci neodobravanja kao i jedna posebna vrst literarno kritičke energije.
Dolazi scena kada se na prašnjavom proširenju između nekoliko meksičkih daščara susreću dvije neprijateljske skupine likova. Nekakva razmjena je u igri. Sa strane, kao treći i nesvrstani lik, koji nas nikada, nikada neće iznevjeriti, na trijemu jedne od nazovi-kuća stoji Clint Eastwood. Po čvaljama premješta neupaljenu cigaru i pomalo prezrivim, gotovo gnjevnim osmjehom nehajno prati razvoj događaja. Ocu je on najmrži glumac na kugli zemaljskoj.
Ove dvije skupine, što na konjima, što pješke, stoje na dvadesetak koraka jedni od drugih i u tišini se odmjeravaju. Vrijeme prolazi. Odmjeravanje se nadomješta novim odmjeravanjem. Kadrovi su dugi. Vrlo dugi. Cjeloživotni. Tko voli znojna, neobrijana i izbrazdana lica došao je na svoje. Ima tu i zavijanja vjetra kao i kovitlanja prašine.
Posebno dugi su krupnjaci glavnog negativca. Toliko dugi da to već graniči sa zamrznutim kadrom.
Odmjeravanje traje i traje.
Tata nije zadovoljan.
Glava glavnog negativca ponovno zauzima cijeli ekran. I stoji tako. On gleda prema nama i malo u lijevo. Gleda li ga gleda.
„A progovori, usta ti se zalipila!“ - prasne otac, obogaćujući misao s – „na dva...tri miseca!“
Nakon toga film nastavlja svojom tijekom.
Bude malo pucanja, otmice, premlaćivanja, pijanog posrtanja i lošeg engleskog, bjegova, opet pucanja, prostačka smijeha, potjere na konjima...I onda režiser nadođe na misao kako ne bi bila loša ideja da nam podari još jedno dugo sučeljavanje. Što na umu – to na drumu.
Opet promatramo znano nam lice. Staloženo je, znojno i u kutovima usana samo trunčicu podrugljivo. Ne znam je li u dosadašnjem tijeku filma izreklo pa makar i jednu riječ.
Ovaj put nije trebalo dugo čekati na pravorijek:
„Okamenija se dabogda!“
srijeda, siječanj 6, 2010
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti." (Ivan Gundulić)
Malo tko će iz ovih ili onih razloga shvatiti o čemu ja to i u kojem duhu zapravo pišem, što će pokazati i komentari ispod teksta. A običaj je da kod većine mojih tekstova komentari falivaju ono što bi spisatelj s pukom htio podijeliti. Pa se moje misli prema komentarima odnose kao mimohodni pravci. To me uvijek iznova iznenadi.
Da bi se dovoljno dobro shvatio neki moj tekst (a istina je, znaju biti ponešto hermetični) poželjno je zaviriti dvadesetak tekstova unatrag, dati si malo truda, te ih preletiti pogledom ne bi li se pohvatali konci.
Danas je šesnaesti dan kako sam napustio robovlasničku naftnu platformu, gdje smo frendovi i ja tri mjeseca složno volontirali. Kao muške prostitutke u nekom zabačenom turskom bordelu.
Svježi okus slobode, nakon što sam ukrcao stvari, sjeo u moju bebu i udario milju po fitilju, ne da se riječima prispodobiti. Uz tresak sam uletio na trajekt. Polako se popeo na palubu, isključio vanjski a uključio unutarnji zvuk, naručio kavu, zavalio se u naslonjač i počeo promatrati moj voljeni grad kako mi se kroz morsku izmaglicu podatno približava.
Više nema ustajanja u pet, pet ipo, nema dvanaestsatnog šaržanja i stresa. Nema prljanja do ušiju, udaraca glavom u oštar čelik, spoticanja i kletvi. Nema stresa, poniženja i hladne, nemilosrdne kapitalističke proračunatosti. Nema paklene buke. Pa sutradan sve iz početka.
Nažalost, nema ni Kitopsininih kletvi ni njegovog rezanja kulena škarama. Falit će mi moje dvije djevojke-inženjerke i 5-6 mladića-inžinjerčića, gdje uključujem i gosp. Nadžaka, koji je mladić koliko i ja.
Moj me Zadar dočekao raskriljenih ruku i jeftinih parkirališta. Samo dvije kune na sat. Nažalost, pare od parkiranja idu ionako već prebogatom mafijašu Sinovčiću.
Posvuda osmijesi, sunce, prastaro kamenje i dražesne krasotice. Mlade, premlade za mene, ali ako može Sean Connery sa govornom manom, mogu i ja duplo mlađi i bez govorne mane.
Ispred kuće me dočekao Marković, naš mačak. Budući da je mala Tuga netragom nestala, ostao nam je samo on. Debeli dobroćudni sivo-bijeli mačak. Veličine omanjeg bika. Moj mu je tata nadjenuo ime.
Na kućnom me pragu zagrlila majka onako kako samo to majke znadu. Gotovo sam mogao čuti zvuke harmonike. Dok me ljubila, obasula me je velikom količinom raznovrsnih katoličkih blagoslova. Gotovo me je i svetom vodom poškropila.
Iz cipela odmah za stol koji se pušio đakonijama. Još onako frišak, odmah sam se upoznao s Marichuy, meksičkom nesretnicom koju ću iz dana u dan, na ručkovima, i mimo svoje volje podrobno upoznati. Kao i sve njene dobre i zločeste znance i rodbinu.
Popodne sam odmah, gotovo polugol, s bratom otišao u šetnju. Dok smo zamicali pored prastare crkvice Stomorice, sjetili smo se darovita mladića i bratova neželjenog upoznavanja s njim.
Brat ima djevojku. Iz Bibinja. Djevojka imade sestru. Obje su visoke i vitke ljepotice. Sestra Bibinjka se pak druži sa svakojakom zadarskom alternativnom mladošću. Moj brat, likovni umjetnik, esteta, nježna i osjetljiva duša, desničar i čvrstorukaš ima vrlo jasan stav o premnogim stvarima. Bijući takav, jednostavno je neizbježno da neprestance biva izložen mnogočemu što ga smeta. A smeta ga: prostaštvo, nekultura, psovanje, neuredni nelijepo izgledajući ljudi, nepravda, grlati homoseksualci, neuk priglup i priprost svijet, pljačka, vandali, uspješni nazovi-umjetnici...
Kada vidi preteteoviranog, prljavog, zaraslog, glasnog, dentalno hendikepiranog i neurednog pankera/metalca/navijača dođe mu da se baci pod jureći vlak.
Sestra Bibinjka se upravo s takvima druži i za njih uvijek ima blagu riječ. Običava mome bratu ukazivati kako i među njima imade učenog svijeta. Gro istih se gotovo svake ljetne večeri može pogledati ispred pomalo notornog zadarskog kafića „Lotus“. Schwester Bibinjka mu je čak ukazala na jednu osobu koja je navodno završila restauratorsku školu. Ili fakultet. Od tada, moj ih brat sve redom naziva restauratorima.
Jedne večeri mu je rekla kako se jedan njen prijatelj, restaurator, već dugo želi upoznati s njim. Moj brat je odmah, s pogledom punim zebnje, krenuo u uzmak. Nekako mu se ne upoznaje s nijednim od njih. „Ne treba, ne treba“. Čak je i problijedio unezvjereno gledajući kako šmugnuti kroz gužvu, no bilo je kasno. Pred njim je bila pokretna piercing i tatoo trgovina. San svakog asistenta stomatologije. Ugledavši mog brata, restaurator je, ne bi li situaciju učinio opuštenijom i domaćijom, gromoglasno podrignuo te radosno opsovao. Pružio mu je tetoviranu ruku. Brat se lecnuo. Nevoljko je stisnuo sumnjivi ud. „Ja san Smrad“ – restaurator će ponosno – „Pun ku**ac mi je drago da sam te upozna. Već dugo te ja znan iz viđenja, i oću te upoznati. I ja sam već dugo u umjetnosti...znaš, ja ti tetoviran...“
I tako je brat postao bogatiji za poznanstvo više. Kolegu. Prijatelja za cijeli život.
Zavidio sam mu na tako nečem.
Nastavili smo prema rivi. Zapuhnuo me bogat miris morskog zraka, dostojan takmac mirisu hrđe i užagrenom dimu zavarivanja.
Kako ja volim moj zadarski zrak.
Morske orgulje već nešto manje. Nitko me ne može uvjeriti u ljepotu i čar otužnog zavijanja i cviljenja neke na smrt bolesne morske nemani. Pomiješane sa škripom šarki golemih željeznih vrata. Takav naime zvuk emanira iz tog arhitektonskog čuda.
Ruku na srce, nisam ja protivnik orgulja. Samo nastojim ukazati na pravu istinu o kvaliteti njihova muziciranja. Danas postoje mnogi cijenjeni autori kako klasične tako i popularne glazbe koji tek imaju dostići auditivno bogatstvo zadarskih morskih orgulja. Tako da ne mogu reći kako su one nešto najgore što je moje uho za života čulo.
I dok se tako šetamo, neprestance se podsjećam kako sam slobodan. Bez novaca – ali slobodan. Slo-bo-dan! Sutra ujutro se, prvi puta nakon tri mjeseca ne moram ustati prije cika zore. Mogu polagano doručkovati. Pijuckati kavu. Sneno promatrati kroz prozor. Odvesti se do grada. Parkirati bilo gdje. Lagano odjeven, još lakšom šetnjom krenuti Kalargom, prijazno klimajući glavom ljudima koje poznajem već više od četvrt stoljeća. Ili uopće ne poznajem. S bratom dijeliti zanimljive i sočne pričice koje se tiču ovog ili onog više ili manje poznatog Zadranina. Diskutirati o umjetnosti, odnosno manjku iste. I granici koja dijeli estetiku i razvidnu glupost. Izbjegavati jumbo plakate s Bandićevim iskeženim čvaljama.
Uvijek je iznova blagoslovljeno započeti razgovor o tome što umjetnost čini umjetnošću. Jer ona je, uz duhovnost, kategorija koja nas ponajviše oslobađa naših ograničenja i ukazuje na nešto više. Hrani nas nektarom spoznaje, kako ljepote tako i i onog nečeg nadnaravnog, vantjelesnog, što svakom od nas barem na trenutak pomaže iskusiti kako nismo samo ono što mislimo o samom sebi. Zbroj vlastitih vrlina i mana, dostignuća i promašaja. Uči nas kako smo, uložimo li malo truda, kadri posegnuti za i dosegnuti to nešto više. Čvrstu i podatnu žensku grud, primjerice.
Dat ću si malo slobode i podučiti vas razlici između umjetnosti i neumjetnosti.
According to my brother, prava (i jedina) umjetnost je lijepa. Jednostavno mora zadovoljavati kriterij estetske kvalitete, ljepote. Umjetnost, a ovdje mislim navlastito na slikarstvo, jednostano mora biti lijepa. Kao vodarica s krčagom na glavi. Mora oplemenjivati.
Komunicira emocije. Kada spominjem emocije, naravno, isključujem tip emocija koji komunicira šok-art i njena lažna emotivnost (primjerice punjeni morski psi u staklenom ormaru ili iznakaženi ljudski fetusi).
Ona, prava i jedina umjetnost, posjeduje sadržaj koji je vrijedan komunikacije. Motiv i autorovu interpretaciju motiva. Dakle ne samo goli motiv koji će neki likovni kritičar nazvati „Umjetnikovim pokušajem da...“ ili „Umjetnikovom odlučnom negacijom...“ ili „Umjetnikovim eksperimentom...“. Za utaživanje umjetnikove strasti za eksperimentiranjem postoji knjižica za skiciranje. Tu počinje i završava umjetnikov eksperiment.
Prava umjetnost demonstrira vrhunsku zanatsku vještinu. Zanatski elitizam. Jer, veli moj brat, kada idete u rat iza i ispred sebe želite samo elitne jedinice a ne građanina-vojnika, ili vojnika eksperimentatora, koji negiraju borbu kao takvu, a oružje koriste na ruglo proizvođača istoga. Pomalo šokantna analogija. No poprilično jasna.
Likovna umjetnost obogaćuje čovjeka, širi mu vidike, čini ga bogatijim. Čini ga boljom i zrelijom osobom.
Ona komunicira istinu o stvarnosti, odnosno dimenziju zbilje koja nam na prvi pogled izmiče.
Gyula Benczur – kraj 19. st. - „Krštenje Vajka“ (360 x 250 cm)
Vajk je budući mađarski kralj sv. Ištvan.
Nakon što je u rimskoj galeriji Palazzo Venezia ugledao ovu sliku, mom bratu se jednostavno oduzeo dah, odsjekle noge i još dugo dugo nije mogao odvojiti pogleda od nje.
Lijepo li je sa znalcem diskutirati o svemu ovome, sporiti se, posrtati ulicama od napadaja smijeha, dok te nježno zadarsko prosinačko sunce milki i grije. Ulice vonjaju na fini espresso, a oko tebe drevne zidine, crkve, i nešto manje drevne a oku ugodne osobe. Mahom sasvim suprotnog spola.
Nešto se u Mad Stradmannu probudilo i propupalo. Ženke, čuvajte se.
četvrtak, prosinac 31, 2009
Ono što nam svima od srca želim u novoj godini je jedno sasvim novo vizualno iskustvo, koje bi nas sve moglo opustiti, razgaliti nam srca i instalirati osmijehe na mnoga napaćena lica.
Bili bi to dugački nizovi vješala s kojih bi se nonšalantno klatario veći dio državnog vrha, jedan lijep broj celebritija te ugodno mnoštvo lopuža, lažljivaca i prevaranata koji su našu malu zemljicu i sve nas bacili na koljena, malčice nagnuli naprijed te fino pošaržali.
Za ostale bi se naše vremenite potrebe po defaultu već trebao pobrinuti Drug bog.
Vaš Mad Stradmann
utorak, prosinac 15, 2009
Tu, u našem malom konclogoru sastavljenom od 800 izmučenih pregalaca, i jedno 60 - 70 pozadinaca, htjeli ne htjeli stvorili su se neobični i pomalo komplicirani odnosi, kao i neke smiješne riječi.
Na vrhu piramide zla su ljudi iz krovne kompanije koja je naručila posao, odnosno popravak naftne platforme Key Manhattan. Mahom Škoti i Englezi. Njih svi mrze, pa tako i mi. Stalno stvaraju probleme, pooštravaju pravila, smetaju, usporavaju nas, pijani su i govore čudnim dijalektom engleskog. Jedva nešto razumljivijim od onog kojeg nasmiješeno rabe Indijci. Uveli su čak i pravilo da se automobil prilikom parkiranja mora nosom okrenuti prema cesti? Tu je i strogi nadzor pripitosti radnika, pa je okolo jedno vrijeme išla kontrola s puhalicom za mjerenje maligana u krvi. No kako su alkoholne pare emanirale mahom iz Škota i Englezića, prestali su s kontrolama. Najomraženiji među njima nam je dugo bio John Guy, kojeg prezime nije baš mazilo, pa smo mu u našim šalama dodijelili ulogu dežurnog homoseksualca.
Zatim, tu su glavni podizvođači Indijci.
Između naše dvije kulture ustobočila se prilično zamjetna kulturološka razdjelnica, koja se očituje u izrazito bučnom zatvaranju vrata, jedenju - primjerice riže – rukama, čudnovatom mahanju glavom u svim smjerovima za vrijeme konverzacije s nekim, te zalijevanju cijele površine kupaone do dva prsta u dubinu vodom iz tuš kabine. Ovo posljednje, naravno, nisam vidio svojim očima, već nam je to povjerio zabrinuti Milan, kojem je voda gotovo došla do grla, odnosno probila kroz strop s indijskog kata hotela.
Nama najbliži među njima su Neelish (Gubec Beg – budući da mu gubica viri ispred lica za otprilike 3/4 inča), Anis (za nas Anus), Madaw (Moadib - po liku iz "Dine", poznat i po ćeli gigantskih dimenzija), Vasudev (Vaso Ladački), Pratap (zovemo ga i Prapratno), Santarayan (ne priča sa ženama, valjda je iz takve kaste), jedan što sliči na odebljeg Gandija samo što mu ne znam ime i još jedno 15-20 njih.
Prapratno okretno barata engleskim jezikom, kao vrlo brzi miš kojem je netko čizmom prignječio vrat. Nezgodno, budući da s njim dogovaramo važne tehnikalije, radi se o desecima tisuća dolara...
Tako da od izrečenog uglavnom vrlo malo shvaćamo, te samo potvrdno klimamo glavom, s poluiskrenim te unekoliko kiselim osmjehom na usnama. Posljedica mišjo-čovječne jezične barijere je da često napravimo nešto upravo suprotno od naloženog. Pa onda tisuće i tisuće dolara odlete u dim.
Istu poteškoću imamo i s Vasom koji pak izostavlja slova i svaka mu riječ zvuči kao da je netko naglo dodao i oduzeo gas.
On je, uostalom kao i svi Indijci, stalno nasmiješen i jako simpatičan proćelavi preplanuli gospodin. Neke njegove riječi su nam posebno drage. Kao na primjer „Ho-ka“ što znači ok. No da bi je pravilno izgovorili „h“ mora biti jedva čujno, između „ho“ i „ka“ treba biti kratka stanka, a „ka“ je dosta, ali ne i previše naglašeno, upravo kako bi to uradili Šveđani. U svom repertoaru ima mnoge riječi čije značenje do dan danas nije rasvijetljeno. Jedna od njih je i „Šarža“.
Jednom smo tako za večerom nas nekoliko iz firme razgovarali o jezičnim fenomenima u Indijaca. Lički Međed je tako iznjedrio riječ „Šarža“. Veli kako stalno ima posla s Vasom, no malo kad ga i razumije. Svako toliko, međ bujicom nerazgovjetnih riječi, začuje i riječ „Šarža“. Svatko od nas je posvjedočio kako smo i mi svako malo od Vase imali čuti dotičnu riječ. Počeli smo mozgati što li to znači...da nije ovo? ili ono? Ili i ovo i ono?
Vrlo brzo Riječ je zauzela kultni status, te smo je, bok uz bok s „dvi ure sam dobivala, tri ure sam dobivala...“ (poslušati pjesmu „Kurcem u čelo“ riječke grupe Let 3 - op.a.) počeli koristiti kada je trebalo ukazati na to kako nas je netko od pretpostavljenih dobro našaržao...
Svoju premijeru Riječ je imala još na istoj večeri na koju je Spolovina malo kasnio. Sjeo je među nas, a Lički mu Međed približi zdjelu s pireom uz riječi:
„Uzmi malo...šarže...“
„Čega?“
„Šarže“ - pojasni mu Lički Međed.
„Molim?“
„...šarže...“ - sad već nešto tiše, i s notom čuđenja u glasu dovrši Međed inauguraciju.
U našem velekontejneru, koji je jako udoban i prostran (radi se o 3 spojena kontejnera s 2 air condition uređaja) za svojim kompjuterima sjedi nas cca 10, te složno psujemo nekorespondentan i mušičav softver u kojem radimo. Za nas je to Pro/Engineer a za Nadžaka, starog zafrkanta, AutoCad. Tu smo osmero iz moje matične a dvoje su iz nama sestrinske firme. To su naš dragi vječno nasmiješeni Pranjić i rečeni gosp. Nadžak, simpatičan polu-čičica s brčinama, vragolastim pogledom, zaokrugljenom anatomijom i dvosmislenim šalama. Veliki je poznavatelj naftnih platformi, te kada pogriješite i priupitate ga nešto o nečem, kadar je dvadesetak minuta pričati nešto što uvelike podsjeća na roman toka svijesti. Jednom je tako, nakon što ga je ovaj nešto priupitao o prirubnicama na cjevovodima, dva dana po kampu lovio Ličkog Međeda donoseći mu sve nove i nove nacrte i tablice.
Vrlo je zaokupljen poslom, jer ga stalno iznova opterećuju i opterećuju budući da je on tip čovjeka koji prihvaća svaku šaržu, te kada se buni to je uvijek samo na načelnoj razini. Svako toliko se s njegovog dijela kontejnera može čuti – „...u pićku materinu (vrlo vrlo meko ć - op.a) ... kaj je sad ovo...zakaj ne radi...jebo te hitler...svi me jebu...“
Naslušali smo se tog „svi me jebu“, a mogu posvjedočiti kako to i jest istina.
Budući da su svud naokolo seasoned men i pokoja seasoned girl, jasno je kako se ne štedi na psovkama i ružnim riječima.
I dogodi se tako u punini vremena:
Netko od nas, npr inženjer Šiba, za groznog vjetrovitog i kišnog dana ulazi u naš radni kontejner. Unutra je toplo i ugodno i svako malo se začuje kakva kletva. Sa Šibe lijeva voda, propuhan je burom i ima pogled čovjeka kojem je odavna već svega dosta. Uzalud je po blatformi nešto premjeravao. Inače, Vasudev je Šibu onomad zapitao kako da ga oslovljava u službenim mailovima, te mu je Šiba u šali podario svoj nadimak, tako da službeni mailovi od tada započinju s „Good day, Mr Šiba“.
Zastade tako Šiba na vratima, i kao da mu je neugodno ući u tu toplu i kletvama prožetu ugodu.
"Zašto obavezno ne uđeš?" - dobacim mu jednu od klasičnih Pervanovih rečenica kojima obično završava viceve.
„Dobro sam se našaržao...“ – mumlja sam za sebe skidajući plastičnu kišnu kabanicu s koje curkom curi sveta hrvatska voda.
„Koliko?“ – pitam ga ja.
„Dvi ure sam dobivao...“
„O pofarbani j*bem li vam majku, da vam j*bem majku!“ – začuje se sa Spolovininog stola. Osim neuljudna ponašanja, prosta i preglasna govora, apsolutnog nedostatka bilo kakve diskrecije, iz preobilja njegovih mana možemo izdvojiti još i rasizam. No, ovaj put je dobrim dijelom imao pravo jer i Indijac hoće da pogriješi...pa je njihovom krivicom po pedesti put iznova krenuo u prekrajanje „Helidrom Safety Netting-a“, zakučastog workscope-a koji ga kao Nemezis prati od samog početka projekta. Uvijek je tu neki novi, još nemogućiji zahtjev.
„A gdje si dobivao?“
„U Pump-pitovima. Baš su zavarivali. Izgledalo je kao pakleno grotlo...poslije je bilo divno izaći na vjetar i kišu“
„U pićku materinu“ – sa svojim izrazito mekim, gotovo dječjim „ć“ u konverzaciju se uključuje i gosp. Nadžak, bez neke vidljivije namjere da bitno pridonese smislenosti iste – „svi me jebeju!“
„Čiji je najveći?“ – hrabro ga prigušenim glasom priupita ing. Šiba.
U prostoriju ulaze Prapratno i Vasudev. Mokri, nasmiješeni i preplanuli. U svojim crvenim radnim odijelima sa našivenom Indijskom zastavicom. Prapratno već s vrata nešto iza glasa cvrkuće.
„A evo i naših logopeda“ – povjerljivo došapnem mokrome Šibi.
„Ho-ka“
---
Za ljubav istine ovdje moram posvjedočiti kako Kitopsina (Mr. Spolovina) nije sami kukolj. Zna i on reći smiješnu. Nedavno smo on i ja bili na uvijek rado prihvaćenom snimanju stanja po tankvima. Ovaj put su to bili tankovi dvodna, vrlo plitka sorta. Na najvišem dijelu visoki su 180 cm (niže od Kitopsine i mene). No, budući da su po njima uzduž i poprijeko razne protupešadijske zapreke, prosječna im je visina 150 cm. Nazivamo ih još i katoličkim tankovima, jer je tu čovjek neprestance pognut pred Drugom bogom.
Udarci glavom, odnosno šljemom u čelik se događaju u redovnim razmacima od cca 20 sekundi, a na svakih 30-tak običnih udaraca dođe i poneki vrlo snažan tako da čovjek zatetura i na tren izgubi pojam o lirskoj ljepoti prostora oko sebe. I tako, šećemo mi po mraku (kao u rogu, premda nikad tamo nisam bio) premjeravamo, provlačimo se kroz četrdeset puta šezdeset rupe u pregradama, zapinjemo, udaramo, mjerimo, kupimo ispadnute stvari, udaramo, zapinjemo, tiho psujemo, a ja još i bilježim izmjereno na papir. Herojski je doseg u tim uvjetima išta čitljivo zapisati ili skicirati, a kamoli sačuvati papirić djevičanski čist. No budući da sam picajzla ja to između dva udarca glavom sasvim lijepo uspjevam.
I tako, dok promatram kako Kitopsina sa svojom dvostruko većom zapreminom, stiješnjen poput mesa u kobasici manevrira kroz svo to hrđavo gvožđe, najednom začujem prilično glasan prasak. To je on marljivo po stoti put opi*dio glavom o L profil 6 puta 4 inča, i na tren ostao ošamućen. Kada se pribrao rekao mi je kako bi valjalo snimiti dokumentarac o platformi, šljemovima, tankovima kao i provlačenju kroz iste.
Dokumentarac bi se zvao "Udri muški!".
ponedjeljak, studeni 30, 2009
Isplati se živjeti samo za trenutke svjesnosti. A svjesnost je najveći užitak. (Mad Stradmann)
Noćas je puhalo jugo. Bila je ugodna, poluoblačna kasnojesenja noć. Mjesec je povremeno provirivao na napuštene puteljke i cestice sjevernog kraja otoka Ugljana, igrajući se sjenama visokih stabala.
Tamni obris čovjeka juri cestom, a kosa mu vijori na južini.
Povremeno projezdi pored kakve osamljene kuće. Rijetko koja ima osvjetljen prozor ili dva.
Osim vjetra čuje se samo mrmorenje rola po glatkoj cesti.
I ludi ritam u slušalicama.
Pleše i vrti se po cesti. Poskakuje preko izbočina. Topao mu zrak miriše na česminu, drva, smolu.
Noću livade obrubljene stablima i obasjane mjesečinom izgledaju neodoljivo vilinski.
Pored njega lagano probrunda autobus.
Ima nešto romantično u snenom pogledu kasnonoćnog vozača dok svojim praznim autobusom luta među poljima, napuštenim zaseocima.
Osjeća se tako budno. Sretno. Živo.
Gasi glazbu i vadi usnu harmoniku iz džepa. Započinje tugaljivu melodiju.
Draga prijateljica zamolila ga da nju i njenu klapu poprati na predstojećem koncertu. Svira, bigliše, i strelovito klizi s kraja na kraj ceste.
Na trenutke mu bljesne onaj neodoljivi osjećaj iz djetinjstva. Pobudilo mu ga je uspavano selo Muline. Tu je šestogodišnji Mad Stradmann jednom davno bio na izletu s nekim obiteljskim prijateljima iz Belgije, koji su vozili velika i predivna auta. Prevelika i prelijepa za komunizam...
Sjeća se prastara samostana, nasmiješenih nagrišpanih lica starih časnih sestara koje su mu nudile čaj i kekse, vodile mračnim hodnicima te pokazivale skrivene škrinje i vitrine. U njima nekakve drvene kutijice pune relikvija, komadića vrijednih metala, kože i pergamenta. Malom bucmastom licu sve je to bilo čudesno i nestvarno. Pružao je ručice prema šarenim čudesima.
Budim se iz sanjarenja, a preda mnom kilometri mraka.
Osjećam da kada bih sada zauvijek otišao odavde, sigurno bi se probudio na tom nestvarno lijepom mjestu iz djetinjstva. Moram ga naći. Kad tad.
Mrak.
Vjetar.
Mjesečina.
Čisti užitak.
petak, studeni 13, 2009
Imade tu, među nama inženjerima i inženjerkama jedan masivan Istranin. Lak na šporkoj i neukusnoj riči i bezobrazan.
Ali nije on zločest čovik. Već jednostavno neotesan. Krajnje.
Pače mi je i drag.
Običava se on tako šaliti na moj račun, odn. na račun mojih godina jer je skoro dvostruko mlađi od mene (premda i dvostruko teži i okrugliji). I sve bi to bilo sjajno, da on strpljivo ne ponavlja jednu te istu šalu.
A šaljivdžija je on. Voli pričati viceve i izvoditi kalamburgude nad kojima se ljudi zamisle, ili se pak, oni hrabriji, blijedo nasmiješe.
Često ga iskreno molimo da ne priča viceve. No on ih nastavlja nasmiješeno u korijenu satirati. A voli se i nadovezati na nečiju drugu šalu ili dosjetku, te u želji da je upotpuni izazvati njeno uminuće.
Ni ja njemu ne ostajem dužan tako da je vremenom zadobio mnoge nadimke - kitopsina, dražesni pupoljak svibanjski, plavetni kit, killing joke, intelektualni dominator, trudni tuljan, svemirska mjera za masu, ljupka grdobina, najveći pojedinačni objekt u svemiru...
Pred nekoliko dana je izgubio okladu te kao rezultat toga, viteški obrijao pola glave.
Ushit je bio promatrati ga.
No nastavio se on šaliti na tuđe račune.
I tako, izimprovizira on na meni svoju velebnu šalu o mojoj starosti. Metne me na svadbu u Kani, uz bok Isusovih suvremenika. Tu šalu je ispucao već nekoliko stotina puta.
Nisam mnogo razmišljao, jer kad sam pogledao njegovu veliku, okruglu i polovično obrijanu glavu samo mi se otelo - "O pa to je tako osvježavajuće, iz tvoje polovične, i priznajmo - ne baš očaravajuće glave da izmigolji tako smiješna i inovativna šala. Sačuvat ću dio nje i za poslije, da bi se još dugo mogao, za tužnih trenutaka kad me život ne bude mazio, osvježiti i krišom nasmijati, dragi moj Mr Spolovina"
petak, studeni 6, 2009
Nekoliko puta godišnje dobijem cirkularni mail sa sadržajem zaista vrijednim pozornosti. Obično mi ih šalje M. Posjednji kojem sam se tjednima do iznemoglosti smijao bio je snimak pomahnitalog Oroslavljanina pri kartanju. Čiča je toliko precizno, bogato, duboko i lirski ispsovao druga u kartanju da se to moglo mjeriti s uspjelijim Danteovim radovima.
Posljednji takav uradak je fotografija papirića sa ispisanom porukom, podrijetlom najvjerojatnije iz uže Srbije. Osoba koja ga je pisala sažela je u četiri rečenice cjelokupno ljudsko filozofsko, moralno, filološko, medicinsko i ornitološko naslijeđe. Zavirio je čak i onkraj smrti. Dosljednost i dubina ovog pjeva jedne napaćene duše zaslužuje da ga zlaćanim slovima upišemo u knjigu najljepših trenutaka kulturne baštine čovječanstva.
Ko lomio ove sandučiće dabogda mu se slomila glava.
Polomio i noge i ruke.
Manji umro nego što se rodio.
Gavrani mu raznosili telo.
utorak, studeni 3, 2009
Mad Stradmann je posustao.
Prekjučer, u subotu, u 8 metara dubokom Tanku 2 semi-submersible rig Key Manhattan zanemogao sam i gotovo se onesvjestio od napora. Šmizla, vaginica, pi*kica, curica, stara baba, bile su riječi koje su mi neke, trudnom tuljanu nalik kolege uputile nakon toga.
I sam sam se iznenadio, jer znam da fizički puno toga mogu podnijeti. Jednom sam tako čak trčao 20 km i to većinu uzbrdo, da si to dokažem.
Uz napor, u tanku naftne platforme prožetom s 4 nivoa skela, cijevi, L profila, oštrih bridova, visećih metalnih objekata i kojekakvih drugih bolnih iznenađenja, čovjek se susreće s vrlo čestim i snažnim udarcima u glavu. Začudno je kako je moj mali simpatični žuti šljem još čitav. A sretan sam i što jedan obiteljski korijen po ocu, 300 godina u nazad, vuče u Bosnu, te odatle i začudna čvrstoća moje glave.
U svetu neđelju, uživajući u svojoj dvanaestsatnoj smjeni, odbio sam ići u tankove i umoran kao mnoštvo pasa konstruirao sam Mud pitove. Oni su trebali biti gotovi danas. No brat umor me je obgrlio tolikom ljubavlju da sam morao ulagati herojske napore ne bi li se koncentrirao na ekran računala. Olakšanje i osvježenje sam pronašao u već prije spomenutoj samo 12 satnoj smjeni.
Negdje u doba ručka osjetio sam uznapredovalu kosto i mišićobolju, što me obradovalo. Znači ipak se radi o bolesti, influenci, a ne staračkoj oronulosti.
I tako sam danas, na dušni dan, ostao u hotelu Stari Dvori u Ugljanu. Mom novom domu. Jako ga volim, kao i ljude koji rade u njemu. Kuhar i mnogo toga drugoga Milan, konobar Prečanin, milanova sestra recepcionerka i njene curice, indijski kuhar, koji bolje govori hrvatski nego engleski, i dvije slatke i nasmiješene gospođe koje nam pospremaju sobe i koje su mi neki dan na noćnom ormariću ostavile 2 nara.
Užitak koji osjećam ležeći na krevetu i ne radeći ništa ne može se uobičajenim riječnikom dostojno izraziti. Sloboda.
Malo tko od nas razmišlja o tome koliko su nam životi zapravo predivni i slobodni. Tako i ja.
Razmišljam o smislu života, gunđam nad usudom, božjom šutnjom i nemarom (ne računajući njegova indijskog dvojnika jazavca), ljutim se što neki imaju puno više i osjećaju se puno bolje uz puno manje napora...a onda me zadesi ovakav način života. Sličan, ali vjerojatno i dosta gori život vode moja braća i sestre u većini trećeg svijeta, samo što oni znaju da je to doživotno, a ja znam da je to samo na nekoliko mjeseci. I još će mi biti dobro plaćeno. I hope. Jer od 7 mjeseca još ništa. A njima šipak.
Koliko je meni samo dobro. Odnosno kako će meni samo biti dobro kad se s abnormalnog vratim normalnom životu. I kako ću ja samo to brzo zaboraviti i nastaviti s mudrim umovanjima o smislu i svjesnosti.
Poslije podne sam prošetao burom šibanim mjestom. Ugljan je selo baš po mome ukusu. Razvedeno je, (ne svojom krivnjom) između kuća ima dosta pošumljena terena, mocira i skrovitih livada. Miriše na peći na drva. Na uličicama ni žive duše. Oko groblja puno mrtvih duša, drevnih imena i prezimena. Htjedoh kupiti pismo da se javim gazdama, jer telefon ne znači mnogo kada razgovarate s 90-95% gluhom osobom glasna govora i lelujajuće pozornosti. Pošta i kiosk rade do dva.
Odoh do trgovine i izložim im svoj problem. Priupitam o alternativnim lokacijama za nabavku pisaćeg materijala. Nasmiješena teta prodavačica ode u kancelariju i donese mi dvije plave kuverte i nekoliko listova papira, te mi ih pokloni. Ni sama nije bila svjesna ljepote i ljudskosti svoje geste. Napisah srcedrapateljsko pismo majstoru Radovanu, savjesnom uništavaču bijele tehnike, i njegovoj mršavoj i duhovitoj supruzi, koje sam u ove dvije godine od kad živim kod njih prilično zavolio. Valjda ću negdje pronaći i marke i poštanski sandučić.
Nastavih šetati uživajući u mirisu bure, mora i peći na drva. Otkrih kako mi sjeta pričinja zadovoljstvo. I opet prisjećanje na moje osamljeno zadarsko djetinjstvo. Uživao sam biti sam. Lutati gradom i van grada. Pa sam to nastavio i kao odrastao dječak.
No nikako da otkrijem koji je to sastojak koji mi budi ovakvo raspoloženje. Što je to što sam nekad imao a sada mi sjetno nedostaje?
ponedjeljak, listopad 26, 2009
Zajutrak.
Meni najmilije doba dana. Tek sviće.
Sjedim za stolom. Ispred mene žuti čaj s mlijekom, i domaći kroasani. Pravi ih Milan svojeručno. A ja ih dodatno obogaćujem tekućom čokoladom.
Sve polagano, fino.
Odjednom - ispred mene bog. Mogao je sjesti bilo gdje, jer smo bili sami u blagovaoni, ali sjeo je za moj mali stol.
Što li hoće?
On, naravno, po svoju. Ni riječi. Gleda mirno pred sebe u zdjelu s pahuljicama, strigne tu i tamo brkom i šuti. Da nije stidljiv?
Ni ja ne započinjem razgovor - ipak je on došo k meni a ne ja njemu. On ima da kaže opening line.
Uostalom, ja ne znam njegov jezik. Najsličnije indijskoj spiki je kad zagrgljam ujutro dok perem zube. Ko zna, možda je to na njihovom indijskom kakva psovka ili opscenost. A ne možeš tako s bogom.
Zašto li je sjeo k meni, pitam se pitam? To nije slučajno. Ja da odem u praznoj blagovaoni nekome za stol, to bi nešto značilo.
A bog ni bijele ni crne.
Čak me ni ne gleda. Namočene žitarice mu očigledno pružaju svu vizualnu ugodu koja mu je potrebna.
I dolazi doba da se dignem i krenem na posao.
No bogo kao da je pročitao moju misao. Digne se prije mene, strigne brcima i ode.
E jesi mi ti neki bog.
Sve više razumijem otpadnika Austara. Još samo moram nabaviti falšu jaknu.
nedjelja, listopad 25, 2009
[Za valjano razumijevanje ovog teksta, uputno je pročitati prethodni]
Austar se na kraju umorio od molitava i zaklinjanja. Pokušao je sve što jedan gorljivi vjernik u falšoj jakni može učiniti da dopre do svoga boga. No - ništa. Zacijelo je duboko rastužen božjim mukom. Uvrijeđen njegovim nehajem. E pa - neće moći. Pronašao Austar trunak hrabrosti u sebi, i napustio mudrog jazavca.
Vidim ga kako se smije i oblijeće oko drugog Indijca. Podjednako mudrog, smirenog i božanskog. I nosatog. Nosati bog mu pruža dužnu pažnju. Sluša ga, gleda i razgovara s njim. Ljudski. A ne božji. Našao Austar novog boga. I čini se sretan. Ali svako malo uhvatim njegov letimičan i strelovit pogled prema bivšem bogu.
I neku zebnju u očima.
srijeda, listopad 21, 2009
Drug bog, po legendi, imade milijun imena i nema čovjeka da bi ih sve znao. Neki posebno blagoslovljeni i sveti ljudi znaju 999 999, ali ne znaju posljednje. A kada saznaš i posljednje...
Ja sam, čini se, taj sretnik koji je dobio uvid u posljednje božje ime.
S nama u hotelu bivstvuju i ljudi iz Lamprell-a, nama na ovom projektu (popravku naftne platforme) nadređene firme. Mahom su to Indijci i poneki Filipinac. Nose zvučna imena - Vasudev, Madaw, Anis...ovaj posljednji nije imao sreće, jer se mi, mlađarija, volimo poigrati riječima.
Jedni druge možemo susresti za doručkom i večerom, kada u istoj prostoriji ekumenski blagujemo.
Moje oštro oko zamijetilo je jedan zanimljivi, izdvojeni par, u zabačenom kutku prostorije. Već dobar broj doručaka, oko šest i petnaest izjutra, događa se vrlo indikativan susret. Mlađi od njih dvojice, ljepuškast momak, inače žrtva proanglosaksonske promidžbe u Indiji, s ponosom nosi jaknu na kojoj piše New York, ali piše i Mile. Odn. ne piše Mile, ali uz pregršt pro-košarkaških simbola umjesto All Star piše Austar. Neko krivo prenio...E, dakle rečeni momak iz dana u dan gorljivo i velikom brzinom nešto zbori starijem i očigledno važnijem od njih dvojice. Stariji samo mudro i ozbiljno gleda u svoje zobene pahuljice s Curryem, i povremeno zaima žličicom odgovarajuću mjeru istih, te ih strpljivo, polako i mudro prinosi ustima.
Mlađi ne posustaje.
"Cmi-cma, cmi-cma, ratataratarata...rija rija rija?"
Stariji, inače nalik omanjem jazavcu duboko ogrezlom u zen, gleda pred sebe i šuti.
Mlađi nastavlja ispuštati zvukove koje je najlakše prispodobiti ispušnoj cijevi kakva dizelaša koji forsira uzbrdicu, a u koju smo (cijev, ne uzbrdicu) prethodno nalili neke tekućine.
Stariji i dalje gleda preda se.
Ja pak gledam u obojicu. I što dulje gledam, dan za danom, to sve više prepoznajem nešto velebno, vanremensko, veće od života. Vječnu čežnju čovjekovu da dohvati svog boga, da obujmi onostrano.
"Grglj-grglj-grglj, gud-gud-gud, zvizeljama! Prambaramadama, sri-sra, rasmasan? ...Rasmasan?"
Meni bi već bilo neugodno, da iz smirena, i na musli i mlijeko usredotočena lica ne emanira nešto božansko. Nešto onkraj prostora, vremena, civilizacija, ratova i naftnih platformi. Nešto nalik na nebeskog jazavca, koji iznimno rijetko i jedva zamjetno strigne brkovima.
Mališ gleda molećivo i priča li ga priča, zamoljuje, kumi i preklinje.
Drug Bog gleda preda se, i onda jedva čujno nešto prošapće.
Austaru, u svoj njegovoj gorljivosti to promiče, i on nastavlja ritmom dobro podmazane, ali istovremeno pristojne i uvažavajuće, gotovo strahospočitanjem ispunjene motorne pile.
Ja se isključujem i gledam. Napijam se prizora. Meditiram.
Na ramenu njihovih crvenih overall radnih odijela našivena je malena indijska zastava. A na reveru ime. Austarovo ime nam nije dano znati, jer njegova playbojevska jakna više prekriva nego otkriva.
No božje ime je vidljivo.
Ušiveno je krasopisom. Indijskim krasopisom. Nehajno se dogegam do njihova stola po bokal s mlijekom, i upirem pogled u božje ime.
Bog, kao što smo već navikli, mudro i pomalo odsutno gleda pred sebe. Njegovi puti nisu naši puti. No siguran sam da ništa nije slučajno. On zna.
Austar, kao dobar vjernik, već je odavna u petoj brzini, te me i ne zamjećuje.
Slova polako poprimaju formu i ja isčitavam ime. Ime nad svakim imenom.
A na reveru piše...
četvrtak, listopad 15, 2009
Stabiliziralo nam se radno vrijeme na samo 12 sati dnevno. A i nekoliko dana nisam zašao u voljene mi tankove, tako da me to sve okrijepilo i ispunilo novim elanom.
Ne kažem da je posla manje, već da je stisnut u manje vremena.
Svaki dan na ovom otoku mi donese nekoliko trenutaka vrijednih življena. U središtu tih trenutaka su krajobraz, praskozorje, suton i dva psa, Jadranka i Mirko.
Najljepši trenutak u danu mi je kada oko šest i po izađem iz hotela, a vani praskozorje. Zora rudi bit će dana. Osim što ovdje, na otoku češće plavi nego rudi. Sve je plavičasto i maglovito. Magličasto i zaboravljeno. Kao da sam potpuno sam.
Zrak miriše na rano jutro, svježinu i još nešto. Nešto što me podsjeća na rano djetinjstvo. Ne znam što to točno jest. Teško mi je uptri prstom (ili radničkom rukavicom) u to i reći – e, to je to. To je nekakva nevinost, neuhvatljivi nagovještaj nečeg lijepog, samoća i misao na bajkovitu budućnost.
Zatim vozim i vozim i vozim. Kao u američkim filmovima. Petnaest kilometara gotovo sam na cesti koja vrluda među bregovima otoka Ugljana. Dolinom prekrivenom plavičastom izmaglicom, moja cestica zavija onkraj brdašaca, humaka i uzvisina koji nose staroslavenska imena – Orijak, Šćah...
Zatim dolazi jedan ravni dio. On vodi točno prema brdu vrlo brdovitog izgleda. Hoću reći da izgleda vrlo pravilno i šiljato. Samodostatno, ponosito i visoko. Kao što bi svako brdo trebalo izgledati. Gledajući ga osjećam da me tamo čeka nešto neiskazivo. i opet nekakvo snoviđenje djetinjstva. Kao maleni dječarac, volio sam lutati nadaleko i naširoko Ravnim Kotarima, potpuno sam. Bio sam samotno dijete.
Volio bi da taj dio puta traje bar sto kilometara. Užitak je voziti prema planini...penjati se. No onda cesta naglo zavije oko njega i čarolija se izgubi.
Kada stignem u brodogradilište, te dođem pred kontejner, tamo me dočeka neki od pasa lutalica. Oni, mezimci ovdašnjih radnika, odlučili su se skrasiti baš tu, i cijeli svoj pasji život provesti u brodogradištu.
Oboje su vitki, elegantni i lijepi. Čak i previtiki, jer ne dobijaju baš pretjerane količine jestvina. Jadranka, crno-zlatna ljepotica pomalo kurtizanskog ponašanja i pogleda, zna da će od mene dobiti paštetu te se dolazi umiljavati. Dala bi ona ne znam što za paštetu. A pašteta se zove Koketa. Što se nekako slaže s Jadrankinim ponašanjem. I ona i Mirko imaju trikove kojima se služe da od ljudi izvlače samilost koja za posljedicu nerijetko ima i papicu. Mirko je kratkodlaki žućkasti pas iz iste pseće obitelji iz koje je i Jadranka. Čim osjeti da ga gledate počinje šepati na stražnju desnu nogu kao Her Flick. No nakon nekog vremena, ako ne izvuče kakav zalogaj, zaboravi na sve to i nastavi hodati normalno. Od kad ga poznam, a to je preko dvije godine, vrlo uspješno korisiti istu taktiku.
Jadranka je pak vizualni tip. Ona gleda i gleda, molećivo zuri, čak i ljubav nuđa, i kada ništa ne upali počinje drhturiti kao da je negdje pokupila Perkinsona. Iako sam prilično neosjetljiv na pseći svijet, njih dvoje su me odmah osvojili. Za ljubav ne treba mnogo. I paštetica je dovoljna.
Navečer istim cestama i u sličnom kaubojskom tonu kao i u jutro, dolinama, prijevojima, brdašcima i opustjelim selima vozim prema zalazu sunca. I preukusnoj večeri. Imamo kuhara nobelovca. Zove se Milan. Kao i popularni splitski narodni pjevač Milan.
Danas sam po izlasku iz auta oćutio studen, frišak zrak i miris peći na drva.
I opet sam se osjetio kao dijete.
Kao mali P. koji se rumena lica upravo vratio iz škole.