Rhythm and blues i Soul su riječi koje rijetko, da budem točniji nikad ne izgovaram s odobravanjem ili pak s blagim osmjehom. No imade jedan bend, relativno novi, negroidi iz Bruklina koji se zovu The Revelations, ili Revelatori po naški, i koji sviraju to, ali i malo blues rocka, koji ponekad zvuči onako starinski sočno i malkice rapavo. Samo malkice. I nekako nemam ništa protiv. Čak su vrlo dobri. Radi se o albumu Concrete Blues iz 2011. Sad, je li njihov blues konkretan ili cementni bog će ga sveti znati.

No s njima na tom albumu featurira (nedrage li riječi) neki tamo Tre Williams koji ima sjajan glas, moram priznati. Po slici bi rekao da je mladac. Šta ima, 28-30 godina, tek se počeo brijati. Iz pouzdanih izvora znam, a i parodija od njegova imena to sugerira, da je on i reper, ili hip hoper, zahiphopala ga Gospa. No to se u njegovu pjevanju ne da razaznati. Stvarno dobro piva i ima odličnu boju glasa.

A sad, kako je stekao ime Tre?
Jedino što mi pada na um je da je bija u Italiji i da na nekoj pijaci greškom (ili namjerno) nije dovoljno platija za drogu, pa je za njim, nakon što je budući Tre ubrzao korak u nadi da se brže-bolje izgubi, potrčao lokalni opskrbljivač kojem je osta dužan. E sad, biće da je dugova još tri nečega, tako da je ovaj vika "Tre, tre!", a to čuli njegovi iz benda i puče bruka i tako ostade nadimak.
Preporučam pjesme "Somethings got to give" moćnog ritma i "Behind these bars" koja prema kraju ima izvrstan solo. Ova potonja mi je pobudila suosjećanje s uznikom, kao što je to uvijek slučaj kad na uznikovanje pogledam njegovim očima.

No inženjer u meni, željan istine i nepristranosti, pao je u nekakvo snatrenje i promišljanje o boli kao takvoj i zatvoreništvu u mnogim crnačkim pjesmama. Pa onda mi suosjećamo. A on nosi nekakve negve. I teško radi. Prema njemu se čuvari loše ponašadu. Tija bi vidit travu doma svog. Poći doli prema Misisipiju.

A opet, postoji velika vjerojatnost da nije bez vraga u zatvoru, jer znamo mi ko ovde voli da krade... i da bi zapravo trebali žaliti njegovu žrtvu i njenu pjesmu, a ne njega, bluzera.

(tih pjesama, avaj, nema na yubitu)

U prvome, dakle ovom misecu, bira se Zagrepčanka godine. Za prethodnu godinu naravno, jer ne znamo kako će se Zagrepčanke ponašati ove godine.

Svatko ima pravo predložiti koga god hoće, pismom na odgovarajuću adresu.
To mi se uvijek čini kao sjajna ideja. Pohvaliti nekog ko je divan čovjek, a ne samo kritikati, ko što neki rade. Ja na primjer.

No iza toga dijelom stoji neka udruga za rodnu ravnopravnost. Ili sam bar čuo kako ista to zdušno podržava. Tu mi je mala kvakica.
Koliko ja kužim to rodno pitanje, a ne kužim, kužim samo spolno, ali koliko dakle minimalno kužim rodno, Zagrepčanka godine bi mogao biti i muškarac, koji se osjeća kao žena. Dakle i modni mačak primjerice. Ili Indira iz Colonie, kad bi živila u Zagrebu.

Danas sam stigao na posao u uobičajeno vrijeme, i znajući kako sigurno još nema fajlova za delat, odoh do priručne kuhinjice na čaj ili što ima.
Ondje mi je glasom prethodeći stasu nekako s desna u vidno polje ušao Severinus, izrazito široka, iskričava osmjeha i posvema razgaljen. Imao je raširene ruke i neskrivenu nakanu da me zagrli.
Riječi su bile –„Pa de si P. prijatelju stari“
Dok se P. ponešto zbunjen izmicao zagrljaju ni slutio nije kako će toga dana još mnogo puta čuti taj izričaj.
Oči su mu svjetlucale dok je sjedao za stol u kuhinjici i vadio polulitarsku plastičnu bočicu ispunjenu žućkastom tekućinom. „Uzmi malo rakijice, na prijatelju stari“ munuo me je u rebra nešto prije osam sati ujutro.
 
Kako bi na ispravan način vrednovali današnje Severinusovo ponašanje dobro je znati da je jučer bio pogonski domjenak bože me prosti, oplemenjen mrtvom svinjom te vinom i rakijom.
Po Severinusovom iskrenom priznanju uz neizostavno „Vrooag me jeeebi“, nemoguće je utvrditi kad se točno vratio doma u bregovito Zagorje. Samo zna da je to bilo nakon ponoći i da mu je žena u svezi s tim nešto negodovala...
 
Potom nam je šef dao da u omotnice ručno  ubacimo nekoliko stotina čestitki raznih auto kuća. Nekako mi se Severinusov tempo nije u realnom vremenu poklapao s mojim, te sam iskosa ga pogledavši uočio kako se jedva zamjetno ljulja na stolici, poteže iz bočice, poteže iz čaše s vodom, i onda vrlo polako, brižno važući svaki pokret kao da mu je posljednji, uzima čestitku i ulaže je u omotnicu. Odnos je bio u prosjeku jedna njegova na pet mojih.
 
„Pa de si P. prijatelju stari!“
 
Povremeno mi je postavljao pitanja, uglavnom retorička, a onda dok sam mu odgovarao razgaljeno me je gledao, osmjehom čovjeka koji upravo zakoračuje unutar rajskih dveri a iznutra mu mašu mirijade prelijepih djevica. Ni riječi od onoga što bih mu rekao on razumio nije.
 
Uglavnom je nakon mog izlaganja poentirao s - „Pa de si P. prijatelju stari!“
Nakon nekoliko desetaka minuta prestah mu odgovarati na pitanja.
Onda je došao šef s nekim naputcima o ubacivanju sada već dvije čestitke odjednom - „ali treba paziti na WV jer nisu iste kao i SEAT, a Seat ide na poštu, dok Audi ide preko A1“.... a kad je šef izašao Severinus je, na tren izgubivši osmjeh, više izjavio nego pitao – „Direktore, ja ti njega reeeč nis razmel...vrooag me jeeebi...kaj je on rekel?“
 
Potom smo se preselili za friško kupljeni ultra brzi Pitney Bowes stroj (22 000 omotnica na sat, znači 6 u sekundi)
Mi smo pakirali rafalno nadolazeće kuverte, dok su drugi, koji imahu nevinije ruke od nas, pazili na stroj i hranili ga repromaterijalom.
Poslagivanje praznih kuverti, njih nekoliko stotina, na pokretnu traku koja ih kao vojnike u nekom sf filmu uvodi u stroj, je izrazito osjetljiv i precizan poosao. Ako se ijedna malko izdvaja od drugih, po bilo kojoj osnovi, stroj zna stati, a nju izbaciti u stanju koje za nju nije bilo zamišljeno prilikom kreiranja u Lipa Millu.

Jedan kolega, Kiki mu je ime, je brižno poslagao nekoliko tisuća omotnica koje će stroj napuniti pismima u ciglih 7-8 minuta.
Severinus je primjetio kako sa zanimanjem pratim spomenutu operaciju te mi se, prišavši pokretnoj traci i odgurnuvši malog Kikija, obratio - „Direktore, znam da ti imaš škole...fakultete...ali da ti ja pokažem kak se to dela“, iščupavši iz uložnice pregršt minuciozno poslaganih omotnica od kojih se dio rasuo po podu.

Svi smo stajali.

Znali smo da je ljude u tom stanju najbolje pustiti da nekako, ako je to moguće, privedu kraju ono što su naumili.
Poravnao je omotnice pritišćući ih o svoj abdomen, ne gledajući u njih već okrenut meni i ozaren osmjehom, te ih nesigurnom rukom ugurao natrag u uložnicu okrenute za 180 stupnjeva u pogrešnom smjeru.
Onda mi je došao pomoći. Ja sam to jedva čekao. Predao sam mu gro posla a potom sam pobjegao u drugu prostoriju, s druge strane dvorišta gdje su dvojica kolega, Hercegovac i Slavonac, radili za drugim strojem, popularnom peticom. Severinus je krenuo za mnom. U prolazu sam ovoj dvojici ponešto panično dobacio - „Vrooag ga jeeebi“ - te kliznuo kroz najbliža vrata.
Severinus je banuo unutra, nesigurnih nogu i s bočicom u ruci, pitajući za moje whereabouts. Uputiše ga na suprotna vrata.
Dok je teturao sve dublje i dublje u zamračeno skladište mogao se naravno čuti - „Pa de si P. prijatelju stari“ - dok posljednje riječi gutala je već daljina...

Ovaj sam tekst počeo pisati prvog radnog dana pred jedno dva mjeseca, no umor i psihička rastrganost zatupiše mi neke intelektualne sposobnosti, inače važne za pisanje rečenica koje će kasnije netko drugi moći razumjeti, te sam ga tek nedavno završio. Smatrajte da je cijeli napisan prvog dana.

Danas mi bijaše prvi radni dan nakon skoro dvogodišnjeg plandovanja.
Podsjeća me to malo na prvi dan u školi, a nekako i na sastave „Došla je jesen“, blago preinačene u „Došao je posao“ ili „Došlo je nehumano rano buđenje i paklena buka“
Firma je pomalo nesvakidašnjeg naziva, vrlo sličnog ovom – „Žurna iznjedridba dokumenata d.d.o.“ i zvuči kao ime koje bih ja dao firmi u nekom šaljivom gangsterskom romanu koji se događa u apokaliptičnoj Bugarskoj.
Za svaku pohvalu vlasnicima je to što u ime firme ipak nisu nekako ugurali i svoja prezimena. Mislim da to svatko razuman mora duboko cijeniti.
Ime firme na prvi pogled odaje nakavu tajnovitost, možda i rabote onkraj zakona, nešto u smislu brze pribave falsificiranih dokumenata za bijeg preko granice.
No au contraire, to je jedna iznimno zakonita firma, koja poglavito trpa papire i dokumente u omotnice, u veliki broj istih, i onda ih predaje dalje poštarima na slanje.
Tu se u nekoliko početnih radnih dana u mjesecu zapakira više pisama nego što ćemo vi i ja, i dvjesto hrvatskih najbogatijih obitelji zajedno u cijelom životu zapakirati.

Da budem precizniji nekoliko miliona kuverti biva oplođeno...za sve viđenije firme i banke koje vole slati što dojave, što prijave, što letke, što opomene u biblijskim količinama.
Sva je prilika ako dobijete kakvu opomenu glede duga banci, da sam ga baš ja, dobro ne ja već stroj pod mojom kontrolom, zapakirao, što bi vam na neki način trebalo donijeti olakšanje.
Plaća?
Pa ne baš Rotcshildovskih 3000kn.

Sam trabajo ima neke svoje dobre ali i neke svoje loše strane, no to se može reći za većinu osjetilnih senzacija i datosti na koje čovjek u životu naiđe, tako da nisam baš nešto pametno napisao.
Po glavi mi se motaju tri lošije strane, no neću biti kmezava vaginica, te ću ih prešutjeti i pogledati veseliju stranu, a ta je da ću imati dovoljno novca za režije, a možda i za par friganih jaja.

Imam sreću da mi je odmah prvi dan kolega na stroju bio jedan novajlija, kao i ja, ali iz Zagorja.
Vrlo je nalik (likom i djelom) na Severinusa iz Imena Ruže (glumac se zove Elya Baskin) ali onako kako ga je u svojoj glasovitoj obradi obradio Pervan :

http://www.youtube.com/watch?v=r3vqOIVcJoI
[Gledati od 8:26 min pa do 8:40]

Sličnost je frapantna.
Kako vizualno tako i auditivno.
Resi ga, mog kolegu Severinusa, sposobnost da nakon što mu uputim neku rečenicu, bilo koju, on me nasmiješeno pogleda, izrazom koji odaje ekstra djevičanski um, zatrepće i kaže –„A?“
Onda ja ponovim od riječi do riječi. I tako.
Ima onaj slatkiš duplo...

Nakon nekog vremena mi je to poduplavanje postalo zamorno pa sam prvu rečenicu davao sebi oduška izgovarajući razne psiho-socijalno-filozofsko-anropološke nesumnjivosti poput – „Kralješnjaci su najrazvijeniji oblik...nečeg već“, a nakon nasmiješenog „A?“ nastavio bih s „Ajde molim te donesi još praznih kuverti.“
Druga njegova sposobnost je da stavlja kontinuirani naglasak na daleko najnevažnije dijelove onoga što radimo.
To su ovaj put bile kutije.

Svaki posao koji odrađujemo se sastoji od 200-300 pa do 10 000 listova papira koje stroj sažvače i ispljune kao kuvertirane omotnice. Tu zaokruženu skupinu listova koji će uskoro postati sadržaj ne uvijek rado primljenih pisama, iz meni nepoznatih razloga svi u firmi nazivaju „fajl“.
Pa da prihvatimo tu terminologiju.
I onda, kada završimo jedan fajl, nastavljamo s drugim, ili kada ubacimo 1000 PBZ pisama, nastavljamo sa recimo 10 000 Plivinih pisama.
Ti listovi papira dolaze uredno poslagani u kartonskim kutijama. Od jedne pa do sedam-osam njih.

Severinus me stalno pitao koju kutiju upravo praznimo. Ne jednom ni  dvaput, već na desetke puta
Što je apsolutno nevažno, jer kad ispraznimo posljednju kutiju ovog file-a, nastavljamo prvom iz slijedećeg i tako do kraja radnog vremena.
Na dva put ponovljeno pitanje zašto me učestalo pita koju kutiju praznimo nije znao dati razlučljiv odgovor.

O buci

Ljudi koji misle da znaju što je to buka...e pa ti ljudi...smijem se malo...e pa ti ljudi nemaju ni osnovnu predodžbu kakva buka zapravo može biti. Dokle se može razviti. Koliko može nadići onu jeftinu i pimplavu bukicu tisuća automobila, tramvaja, policijskih sirena i ostalog u filmu tipa „Nervoza“.

Oko mene su tri stroja. Svaki zasebno je vrlo kompetentan takmac grupi Motorhead u živo, koju ovdje ne bez vraga spominjem. Ko je bio na koncertu Motorheada znat će.
A kada su sva tri uključena...mislim da ne moram dalje.

Nazvao me M. kada je samo moj stroj bio uključen.
Namjerno sam se javio na mob premda sam znao da ga neću čuti a ni on mene.
Kasnije, kad mi je mucajući pokušavao oslikati svoje audio iskustvo spominjao je utrobu Vernovskog stroja...

Ovih dana zablistah u damskim i kućanskim poslovima.

Zakrpao sam grozne buže na još groznijim mjestima mojih omiljenih army style crnih gaća (za sjevernjake - hlača) koje sam kupio u Rimu 2000 godine, koristeći backstitch za obrub samih buža, a za obrub zakrpe koristeći modificirani whipstitch i sve ručno pod svijetlom svijeće.

Whipstich možete pronaći kad izvrnete nogavice svojih rebatinki, na unutarnjem dijelu gdje se spajaju prednji i zadnji komad robe, kako ih lijepo porubljuje i učvršćuje onim žućkastim koncem.

Na ovom mjestu se moram ispričati svim croatian-language-lovers, no nazive za šavove našao sam jedino u engleskoj verziji.

Bile su dvi buže, veća i manja  (dijametara 7 i 4 cm) sa svake strane onog srednjeg dijela hlača, na nezgodnom mjestu (u žena je to ničija zemlja) jer je tu debeli ispodmošnjački spoj lijeve i desne nogavice koji priječi objedinjavanje buža ali i njihovo uspješno krpanje. Koliko je samo trebalo inženjeru u meni da pronađe odgovarajuću zakrpu od crnog jeansa, i skroji je u oblik krnje leptir mašne kako ne bi bilo ni previše ni premalo, a opet sve pokriveno...

Toliko sam to stručno i čvrsto zakrpao da bi mi svaki homoseksualac pozavidio. Sjajim od ponosa. Ipak sam ja kao mali, u osnovnoj školi, dok su drugi dječaci nabijali loptu, dizali curicama suknje ili se tukli, išao na mlade vezilje, što je bio izvor neobuzdanih šala u svakoga kome sam se to usudio povjeriti.

Uz krpanje sam još ispekao dvije vrste kruha (cjeloviti i kukuruzni) i usisao sobu. Netko će reći kako je usisavanje sobe običan posao...avaj.

Prvo je trebalo isprazniti prašinom dobro nabijenu (poput crne rupe) reusable vrećicu u usisavaču. Nemoguće je civiliziranim riječnikom prenijeti koliko je toga bilo. Onda naći način da kvalitetno zalijepim usisavač u jedno tijelo (pomalo Frankensteinovski posao) budući da je polomljen na nekoliko dijelova. Zatim ulazak u sobu, pomicanje premnogih pješadijskih prepreka i suočavanje sa zastrašujućim količinama smotuljaka prašine, poupularnim brkovima.

Trebalo bi me biti sram priznati da usisavam dva-tri puta godišnje, no nije me sram. Jednostavno mi se smuči, i doživim srednje lagan srčani arest pri samoj pomisli na sav taj posao povezan sa usisavanjem, a za pet-šest dana sve je isto kao pre. Tu moj ženski dio naglo zamire...

Odakle početi?

Premda se ne držim nekim tamo piscem, smatram da kad čovjek već nešto piše, onako u prozi, trebao bi sve sve što mu je na umu moći opisati samo riječima.
I jadan je taj pisac koji poseže za fotografijama, kako bi pojasnio neke svoje zamisli, za koje mu manjka adekvatnih pridjeva, imenica, glagola...
E pa ja ću to u ovome tekstu i učiniti, posegnut ću za fotografijom ne bi li dočarao ono gdje su riječi, barem meni, nekako nedostatne.

-o-

Već neko vrijeme imam Facebook profil, premda sam se samom sebi kleo da to nikad neću imati, a sebi ne valja lagati. Pa ipak – slagah si.
Tu sam si nekako nalik časnom guverneru Rohatinskom, jer i ja imam svoje razloge za iznenadan politički zaokret.
Vremenom mi je Facebook profil počeo pružati određenu dozu zadovoljstva, budući da mogu napisati i znatno kraće spisateljske forme od onih koje sam inače ubacivao na blog, te dobiti promptne, a često i duhovite reakcije ljudi koji su mi dragi.
No vremenom se po facebooku u bazi prijatelja nataložilo i ljudi s kojima nisam baš blizak, ili koje vidim tek o svakom prolasku haleyeva kometa i isto tako često porazgovaram s njima.

Facebook sasvim lijepo izbacuje na vidjelo mnoge čovječje mane, od kojih svakako nije među posljednjima i sujeta koju fino liječim ubacujući najljepše si slike na avatar.
Ponekad su te slike i pomalo šaljive.

-o-

S prijateljem M.-om sam svojedobno surađivao na dječjem festivalu u njegovom malom rodnom mjestu, pa smo, dosađujući se, iznjedrili plakat s licima nastupajuće djece a usred  ljupkih dječjih lišca ni manje ni više nego Manolić u poznom stanju raspadanja, ali još živ. Jasno, blatantan prikaz bivšeg visokog komunističkog funkcionera i OZNAŠA oblaćenih ruku proizveo je isto tako visoke razine zgražanja i psovki među pravovjernim pukom tog malog mjesta. No to ovdje nije ono bitno.
I tako ga ja stavio, onako okruženog dječicom, na avatar.

-o-

Nedavno je u Zagrebu završilo Ljetno Kino Gradec ili kako se već zvaše, gdje smo mogli besplatno (nimalo nevažan čimbenik) gledati uspješne tonfilmove s raznih festivala. Uglavnom su tu bile zastupljene tzv „male“ kinematografije, odn. kinematografije zemalja o kojima rjeđe pričamo unutar rubrike kultura ili film, a češće u sklopu vijesti o bombaškim napadima.
Dok sam prolistavao pamflet s popisom filmova, među inima pogled mi je privukao i naziv filma „Netko za trčanje“ te odmah ubilježih mentalnu notu kako film tako glupa naziva zasigurno neću gledati.
Nekoliko dana poslije s prijateljicom Teom krenuh onako slučajno na jednu od predstava i što tamo imadoh vidjeti?
Izraelski film prepoznatljiva naziva „Mishehu Larutz Ito” što u prijevodu znači “Netko za trčanje”. Prasnuh u sebi na neobuzdani i krajnje bezobrazni prst usuda, i nemoćno sjedoh u sjedalicu.
Film je bio ugodno-neugodan za gledanje.

Ljetna večer je bila ljupka kako to već od njih očekujemo, nije bilo komaraca, a mistični ugođaj kina na otvorenom ne oćutjeh od strahovito mlade dobi kad su me greškom odveli na film na otvorenom koji se bavio tematikom koja općenito spada pod žanr „Filmovi za odrasle“. Kao kroz san se sjećam nage plavuše na bijelom konju, te kako su me brže-bolje onako malog za ručicu izvukli van iz kina...
Ovdje slične opasnosti bilo nije. Tematika neugoda, zle ćudi, droge, kriminala i bijedna života izgubljene djece u velikom gradu mi je uvijek bila mučna i teška za gledanje, no svako malo se pojavljivala neka scena koja je upućivala na krnjost mog prvotnog dojma.

Početni dio filma, a i često poslije, naše vidno polje zauzima visoki štrkljavko Asaf, vidno semitskog profila, i na neki način sličan čudaku iz Selo moje malo, kako biva vučen na uzici od strane psa Dinke što je prva pozitivna stvar, jer se moja draga pokojna baka od koje baštinim sklonost ruganju zvala Dinka.
Pas je izgubljen, a Asaf nastoji, tako vučen golemom brzinom, pronaći pravog vlasnika kako bi ga oglobio, budući da preko ljeta radi u šinteraju.
Kako se toga ranije nisam sjetio. A ja se ubi naći posao ovog ljeta – pa ništa.

Pas ga kao munjenog vuče kroz grad, od mjesta do mjesta koje je sa bivšom vlasnicom Tamar (to nam epizodni likovi dosta brzo otkriju) znao obilaziti.
Redatelju stvarno ne možemo zanijekati maštovitost.

Na putu će, neprestano suludo trčeći, što vremenom prosječnom gledatelju počne ići na živce, nekoliko puta protrčati pored u zrak skačućih i na sve strane drmusajućih mladih Hasida koji zaneseno plešu uz neki Judeo-Trance a one dvije kovrdžave loknice pršte na sve strane. Za one koji nisu pratili na vjeronauku, Hasidi su pojednostavljeno rečeno ortodoksni Židovi, oni koje često u dokumetarnim emisijama možete vidjeti kako nose crne polucilindre i lupkaju glavama o zid plača u Jeruzalemu.

U jednom trenutku ga Dinka odvlači u neki mali zaboravljeni samostančić gdje je poglavarica neobično ljupka i slatka, smežurana i sitna staričica Teodora. Meni najdraži lik u filmu, puna života i neke mladenačke iskričavosti.
Mic po mic, naglasak fima će se polako s našeg maratonca prebaciti na Tamar (u stvarnom životu Bar Belfer) djevojku koja je pobjegla od kuće s gitarom i psom, u bespućima filmske zbiljnosti ostajući bez potonjega. Iz nekog se razloga još s početka filma ošišala gotovo do glave, što joj dosta dobro stoji.
Tamar je rumena, pomalo bucmastih obraza, ozbiljna i plaha tinejdžerica koja divno pjeva i izgleda mi kao moja zamišljena sestra koju nikad nisam imao.
Doista čudno, ali odmah mi je ostavila dojam sestre...ne znam zašto. Naravno da mi je odmah postala draga i da me počela boljeti sva ona nedaća koja se kroz film na nju strovalila. No zaplet je malo dulji i kompliciraniji, u sebi imade i mafijaše koji u poluropskom odnosu drže djecu i mlade ulične svirače, te sve nekako miriše na gorak i kuku-lele kraj.
No kraj, fala Adonaiu, ipak bude krasan, baš po mome ukusu.

Zašto velim fala Adonaiu?
Zato što je film na židovskom jeziku, te su meni, bivšem pripadniku jedne elitne ortodoksne zajednice unutar RMK Crkve mnoge riječi na ugodan način bile poznate. Kao kad neko na ulici vikne „Šma!“ ili „Šema!“ s jedva čujnim e što me podsjeća na stihove iz Biblije „Shema Yisrael, Adonai eloheinu, Adonai Ehad...“ koji su na izvjestan način prva zapovijed i koju pravovjerni židovi nose zapisane na malim komadićima kože unutar kutijica privezanih na čelo i čini mi se, na zapešća..
Adonai znači „gospodine“, i mišljah da je ta riječ bezecirana samo za boga, no ovdje su je naveliko rabili kad bi nekog pristojno oslovili „Gospodine“. Onda, tu je bila i smiješna riječ sa samog početka Biblije „Iš“ – što znači „čovjek“, ili u upravnom načinu „čovječe!“ ili pak za braću dalmatince „čoviče!“

Kad je film završio, i kad sam se lijepo rastao s prijateljicom sugledačicom, odoh doma i potražih na internetu informacije o filmu i glumici Bar Belfer. Iz prva nisam imao puno uspjeha, no kako se upornost ponekad isplati, naiđoh na nekoliko stranica s dodatnim podacima i fotografijama.
Doznah tako da je Bar u ožujku prošle godine imala strašnu automobilsku nesreću i da se još oporavlja, no nije baš dobro.
Isto tako pročitah da je na odsluženju trogodišnjeg (?!) vojnog roka koji služi donekle civilno na vojnom radiu.
Čudno kako sam se brzo zainteresirao i vezao za potpunog neznanca, odn. neznankinju te počeo suosjećati s njom, slično kao i onaj štrkljavko Asaf koji je cijeli film pretrčao. To sam joj i napisao u zahtjevu za prijateljstvo preko Facebooka, gdje sam pronašao njen profil sa nekom manga sličicom umjesto avatara. Uz to sam poželio i što skorije ozdravljenje i tome pridodao još pokoju prigodnu.
Uvijek mi je neugodno potpunom neznancu slati zahtjev za prijateljstvo jer je tu suludi, iracionalni modernovremeni strah da će pomisliti kako sam neki luđak, pedofil i ko zna što sve ne...svakog đavla danas ima po internetima.

Nekoliko dana prođe, a odgovora nema. I još nekoliko. I tad se sjetih da na avataru Facebooka imam pomalo šizofrenu sliku Manolića okruženog dječicom, te da se mogu pozdraviti s prijateljstvom.

Ne bez određene doze ponosa izjavljujem kako sam veliki odgajatelj i pedagog.

Ponekad su metode kojima se služim na izvjestan način alternativne ili čak eksperimentalne, no redovito žanju zacrtane rezultate.

Dubrovnik je grad pun turista i onih koji na njih sliče.

Dubrovačkim starim gradom prolaze dvije paralelne ulice, Stradun i Od Puča, kojima se odvija najgušći pješački promet. Desetak dana sam se, najčešće u žurbi, susprezao da na braću prolaznike djelujem odgojno. No danas, dok sam mojoj bivšoj dragoj na posao nosio žuđeni home made sendvič, izgubio sam svoje ionako krhko strpljenje.

Ispred i oko mene bilo je mnogo malih, jadnih i šarenih ljudi koji su glave držali u opasno nagnutom položaju, na granici prskanja vratne kralježnice i licem promatrali svemir, dok su mahali rukama prepunim planova grada. Pogledah gore, no iznad nas samo plavo nebo i žuto sunce. Dok su tako glavu držali nagnutu pod devedest stupnjeva na tijelo, vrtili su se spontano naokolo poput turskih derviša, ili još bolje kokoši po seoskim dvorištima, kojima je prethodno odstranjena glava.

Neki među njima držali su svu svoju dječicu za ruke, i tako, poput ljudske mreže zaklanjali ulicu od zida do zida. Treći su pak uživali u dugotrajnu i osvježavajućem razgovoru stojeći u skupinama isključivo na najužim čepovima (francuzi bi rekli bušon) ulice. Kao da ih neki đavao nuka da stanu upravo na najneprohodnijem dijelu i svojim bezvrijednim tijelima ga potpuno začepe. Ostatak ljudi je dolazio iz suprotnog smjera kao stampedo usporene i otupjele stoke, ne mareći za propise i ljudsko dostojanstvo.

Postadoh duboko svjestan kako ih netko jednostavno mora podučiti pravilima hodanja ulicom a i ponašanja, kada ih tome već doma naučili nisu. Znao sam da će mi jednom biti zahvalni.
Udahnuh zrak, ukrutih udove i jurnuh bezobzirno naprijed. Od mojih šaka, laktova, ramena  koljena, stadoše se odbijati tuđe glave, ramena, bubrezi...neobično kako su ljudi lako odbaciva stvorenja. Jeka urlika nekih od odbačenih ostajaše daleko iza mene, kao u nekoj magli...

Jurio sam poput patrolnog čamca.
Iza mene je ostajala brazda pokošena sijena.

Tko to nije probao, kao da nije ni živio...ili, ko ovo more platit?

Iz godine u godinu i nehotice pratim miss sporta RH. Mislim da se natjecanje ne zove točno tako, ali nije grijeh i ovako reći. Zapravo ne pratim u pravom smislu riječi već više – svaki put naletim.
Uglavnom kao i uvijek, radi se o zgođušnim mladim damama, a ponekad i pravim pravcatim ljepoticama, lišenim dobrog dijela odjeće. Kod nekih ljudi to lišavanje izaziva velike napadaje dobrodošlice.
Uz zgođušnost, mladost i uznapredovalu obnaženost one su još kakti i sportašice, kada bi tancanje bio sport.
Teško mi je zamisliti Spartanca na nekoj od prvih olimpijada kako tanca.

Vidjevši osvajačice prvih mjesta, uvijek se iznenadim kako su nam sportašice zapravo lijepe. No onda začujem i nadrisportove iz kojih dolaze...

Kako sam ja prije svega kritičan i sitničav pritiskač tastature, tako ne mogu a da ne primjetim kako je rijetka ptica, upravo metalik bijela vrana sa spojlerima normalna sportašica među nekom od prvih nosilja. Odnosno pratilja.
Koliko već pratilja imade. Nekad dvije a nekad i više. Zna se tu naći i miss fotogeničnosti (što baca pomalo neugodno svjetlo na fotogeničnost ubermisice kao takve). Ponekad je velika borba i za miss ajmemenikakosamjadospjelatuteištalićureć.

Znam da će se akrobatske rokenrolerice, razne druge plesačice, šahistkinje, nabacivačice šarenih čunjeva, vodičice pasa, pilatesašice, mahačice papirićima, šegrt hlapićke, jahačice bijesnih bivola, žumberačke preponske hvatačice puževa, frizerke (izbacite uljeza) i njima slične naći uvrijeđene. Jer svakome je njegov sport najdraži. I najsportskiji.
Izvinite me mein damen, al ipak sipa je sipa a sport je sport. Bar u mome selu.

Rado bih tamo, na tronu, vidio neke prave sportašice – npr. atletičarke (pa makar i bucmaste).
Meni je Perkovićka (časnog li prezimena) pravi bombon. Veliki bombon. Veliki veliki bombon.
Ili pak Vlašića. Božanski skladna tijela.
Tu su još i odbojkašice (mljac), košarkašice, borilačke djevojčice, boksačice, plivačice (uh), rukometašice, nogometašice (Mara Maradona)...

Držim da bi se na konkurs Miss sporta RH trebale primati samo one koje smiju ići na Olimpijske Igre (i to ne sve), a za ove ostale organizirati „Miss prije svega upitnih sportova RH“

Ali ko mene pita...

Sam sebe podsjećam na psa.

Znamo da kad psu uz neke radnje, recimo sviranje čela, puštamo određeni zvuk, recimo hropac astmatičnog čovjeka, on će nakon nekog vremena početi reagirati na sam zvuk per se, i na svaki naš kašalj zgrabiti čelo, a bez da smo mu to naredili. Ili tako nekako.

I ne znajući, razvio sam odbojnost prema jeziku zemlje čiji sportaši imaju neobičnu naviku da neposredno nakon postignuta zgoditka (ili nekog drugog značajnog čina) poljube nokat na palcu desne ruke te spomenutu ruku podignu u zrak. To je ista ona zemlja u kojoj i ružno i neugodno zavijanje, kojim me cimerica upravo napaja, prolazi za glazbu (flamenko). Prije nego nastavim dodao bih kako u meni postoje slutnje kako homoseksualni pokret zaista mnogo duguje plesačima flamenka (i toreadorima).

Primjetio sam neugodan osjećaj kad god čujem španjolski, jezik do nedavna mi drag i lijep. A otkud to?
Od eufemistično nazvanih telenovela. Tele je tu, no gdje je novela?.
Kad god bih (ne svojom krivnjom) na nekom od brzo smjenjujućih programa ugledao ljude (mahom žene) u odijelima, kako afektirano, u sumanutoj procesiji prelaze iz sobe u sobu svojih prebogatih domova, obično bih na trenutak istovremeno čuo i španjolski jezik. Budući da prema dotičnim televizijskim formama gajim osjećaje koji zalaze onkraj civiliziranosti, ti isti osjećaji su se psu u meni prilijepili i uz sam jezik.

Sada kada neovisno čujem španjolski, recimo za vrijeme nekog noktoljubećeg sportskog događaja, spopadne me tjeskoba, mučnina i znojenje dlanova.

Doktore šta da radim?

Uh kako me iritiraju ljudi koji klimaju glavom. To je ono dugotrajno polagano, gorkasto klimanje gore dolje. Nepovjerljivo. Optužujuće. Kao - ja znam, znam ja. I - tako znači...
Doduše, viđam ih samo u američkim filmovima i kod Oprah (bječve). Kod Oprah se klima najviše.

Znao sam jednog takvog na faksu, dečko je bio iz Istre, i podsjećao je na onog psića sa stražnjeg prozora starih automobila kojem se glava leluja na vratu kao gondola. Istranin međutim nije bio cinično nepovjerljiv, već je imao problema sa centralnim živčanim sustavom.
I ja imam (problema sa sustavom), samo što ne klimam glavom.

Tuđmana sam, slava mu duši, vidio samo jedanput gdje klima, no to je bilo zadovoljno klimanje kad smo podigli stijeg na kninskoj tvrđavi. To mu je veliki plus kod mene.

Sadašnji predsjednik ne klima jer valjda nema snage. Za njega je već i sam govor preveliki napor.

Mesić je klimao obrvama, kao predigru striganju istima, pa mi ga je teško uspoređivati sa ostalima.

Bandić previše dela pa ne stigne klimati.

E da, i moja mati klima, i to dosta, dok na TV-u gleda vatrene političke govore, a najviše kad joj dođe spati.

U prošlom sam a i u još nekoliko tekstova spominjao mog darovitog, inteligentnog i krajnje ciničnog prijatelja Olega, sina znamenitih roditelja. Kako je i vrlo duhovit o njemu smo mogli čitati u Face 2 Face with Mr. O . Ta mi je epizoda tako draga da ću je ponovno prepričati.

U ono vrijeme: bijah ko rosa jutarnja, nov i nevin na Facebooku. Smjesta sam, ko kuče pušteno s lanca počeo juriti po profilima mojih prijatelja i pisati što mi god na pamet padne. A padalo je puno toga.

Oleg je erudit i ozbiljan novinar jedne od utjecajnijih evropskih gey novina. Šalim se, on je majstor informatičkih znanosti i velika faca u nekoliko novina koje se prevashodno bave nulama i jedinicama. Tako da za prijatelje na profilu ima i neke poslovne partnere, ozbiljne ljude, zlopogleđe i lovaše.
Kako ja takvih na spisku nemam, tako je i moj jezik brz a rečenica laka. Što sam mu sve prve večeri našeg FB prijateljstva priuštio, kada me je primao pa brisao pa ponovno primao u listu prijatelja, može se dokučiti iz njegove personal mesiđ:

„Sad možeš pisati u mene. Bio sam te maknuo s liste frendova, išao sam van naći se s frendom, a vidio sam da te krenula karta - nisam htio vratiti se s večere i vidjeti 50 komentara di se ismijavaju pokojnici ili mene prikazuje kao pijanca, pedera, četnika, tko zna za što si sposoban...“

E pa taj i takav Oleg i ja smo ponovno imali prepisku, ovaj put sasvim drugačije naravi.
Kako me FB prijatelji povremeno opominju da bih trebao češće upisivati svoje statuse (mrske li riječi) tako sam te večeri, u odmoru između 4. i 5. vježbe tibetanaca (to je skup od 5 drevnih vježbi koje će navodno raspametiti vaše tijelo, pomladiti vas, učiniti vas premijerom...) napisao slijedeći status:

"Vežbam tibetance a znoj mi se cidi"...ideja za novu dalamtinsko tibetansku klapsku pismu

Oleg je ideju prihvatio i dopisao:

Tibetanska knjiga mrtvih, vino i gitara;
Dalaj lama - majka stara

Himalajo teška si na srcu rana,
maslina je, avaj, neobrana

Uz to je dodao i kako misli da smo na pragu stvaranja novog žanra koji će osvojiti entertainment world by storm.
Potom mu još nešto pade na um:

Daleka u Lhasi Potalo,
opet me na more potiralo...

Potala je ona nevjerojatna golema i čudesna palača na kamenom brijegu u Lhasi, u kojoj su stolovale Dalai Lame do nježnog kineskog upada 1959.

Tu sam opet ja preuzeo srok:

Potiralo od strane kineza,
Himalajko, vitka si ko breza.

Ljubim tvoje od veštice skute,
K Lhasi tražim ilegalne pute

[ponegdje u Dalmaciji se za suknju još kaže i vešta op.a.]

Kako ja osobno liriku ne volim, a na njeno se javno recitiranje čak i ježim, tako su mi metričke, ritmičke i lirske sposobnosti zakržaljale. Na to me je na samom početku lirskog dvoboja upozorio čak i M., no onda je hitro i prijateljski izbrisao svoj komentar.
No Olegu ništa ne može promaći te mi javlja:

"Pomalo si prešao u gangu. Ja sam se u stihovima nastojao držati ikonografije klasične dalmatinske pjesme (maslina, stara mati, vino, gitara...)"

To nije za čuditi se jer me prageni po ocu vode iz Hercegovine, točnije iz okolice Mostara. No onda se vratih izvornoj dalmatinskoj ideji sa:

Na Tibetu ružmarin procvita
Mater me za tebe dušo pita...

Koliko u moru malih srdela
Toliko u Lhasi praznih gradela...

No koliko se god ja trudio, Olegovi stihovi, premda brojem skromniji, nadiđoše me kvalitetom:

Qomolungma sunce skriva,
procvitala velolučka riva...

Pokušao sam, već pomalo smušeno, uzvratiti sa:

Majko draga spremaj mi lancuna
Himalajki grudi dva bokuna

Kada prođen s tobom kalelargom
Tenzin Gyatso gledat će nas blago
Bohdisattva srdela i vino
S tobon draga živit mi je fino

U konobu pozvala me mati
Tibetanski plato sunce zlati
Crno vino mati i konoba
spojit ćemo vjerovanja oba

Zatim je došlo vrijeme na vjeru i nedopuštene supstance:

Mihovil je svetac Zadra grada
Tibeton budizam neka vlada

Tu se Oleg, po posljednji put javio iz daleke i prijateljske Amerike:

Tibetanska drogo Pavu druga spasi,
misto Krševana Mihovila našin svecen glasi

Nisam bio siguran želi li mi napomenuti kako sam pogriješio u imenovanju zadarskog sveca zaštinika, a pogriješio jesam, te se moj ego htjede iskupiti podsjećanjem kako Zadar takvih ima četiri (Stošija, Krševan, Šime i Zoilo)

U Zadru su zaštitnika četri
Jedna cura a momka su tri

I jedna putna:

Ko u Lhasu putovao ne bi
Jeftine da droge kupi sebi?

Oleg više nije odgovarao, što je vjerojatno posljedica vremenske razlike i velikog oceana, sinjeg mora koje se među nama ustobočilo. Poslale ga novine na jednotjedno bivanje u Nueva Yorku.
On stalno putuje, putuje stalno on.
Budući da je on potomak prilično crvene loze sa jednog od naših otoka pokušah ga namamiti stihovima koji polako skrenuše u revolucionarne vode:

Meditiran a srce mi pati
Do jutra još predugi su sati
Kad ću poći tebi u pohode
Porobljeni tibetanski narode

Dalaj Lama ti si Lama pravi
Ne daj Kini više da te gnjavi

Kako je Oleg šutio u ovo se, pomalo renesansno nadmetanje uključio i prijatelj Marin:

U Zhao Li-a lipi zubi
da znaš majko kako jubi

Tu sam već u svojem revolucionarnom žaru počeo posustajati, te sam za kraj ubacio posvetu najdebljem od svih slavuja:

Šerpu ruke izdaju
Galebi se karaju

Ako vaš ukus, kao i matošev, samo rijedak dojam bira, i ako mrzite sve što sliči frazi ili pozi, te ako sam vam neukim stihom zagrebao nježnu strune duše, ovim putem čestitam što ste izdržali do kraja teksta, te se donekle ispričavam.

Srebrena glava je bila u Srebrenici i svojim unjkavim glasom izrekla što se već izreći dade. Ako si kukavan i nemaštovit.
Uvijek me najviše dirne veličanstvena poanta - „Da se takvo što nikada više ne ponovi.“ Kao da, ako se to ne istakne, neko može pomisliti kako govornik zapravo potiho priželjkuje da se takvo što ponovi. Klanje tisuća i tisuća nevinih, užasnutih i poniženih ljudi..
No znamo da će se ponoviti i da se  negdje na svijetu sigurno upravo ponavlja.

Tamo su, u Srebrenici, čije mi je ime uvijek užasno, užasno čuti, a kamoli pomisliti na neiskazivu strahotu koja se vrlo nedavno događala, bile zaštitne snage kukavičke tvorevine u koju trenutno s veselim imbecilnim osmjehom na licu bezglavo srljamo. Naše majčice Evrope.
Evo, predsjedniče, primjera rečenice koja nagovještava posjedovanje muda.

Kurbini sinovi bi isto lijepo sjelo negdje u toj ili slijedećoj rečenici. A licemjerni i do srži pokvareni kurbini sinovi još ljepše. Kad je bal nek je maskenbal.

Građani Srbije i dalje u popriličnom broju tuguju i leleču radi hapšenje Mladića, tog cvijeta srpskog herojstva.
I to bi bilo fino napomenuti. Uz, dakako, pružanje ruke pomirenja braći u Srbiji i molbe da nam oproste oštre riječi. Unjkavim glasom.

Još nešto. Takvo klanje većinu nas koji smo do izvjesne mjere normalni potomci homo habilisa jednostavno ostavi bez daha. A mene i nade. Dok recimo slično klanje i komadanje malene nerođene dječice koje se danomice događa po našim bolnicama doživljavamo kao, je li, minornu neugodnost, ženin izbor i jebemu miša, što ćemo...

Sumnjam da bi se Milošević ustezao sličnih izjava da je na našem mjestu. I zbog toga ga, užasno mi je priznati, na neki bizaran način držim hrabrijim i, teško mi je naći pravu riječ ali recimo suprotno od pičkica, od bilo kojeg našeg predsjednika do sada.

Možda griješim dušu...

Veći dio ovog što kanim napisati je predrasuda. Ili bolje rečeno predgledinja. Predrasuda bi bilo imanje mišljenja prije zdrava rasuđivanja i bivanja u kontaktu s dovoljnim brojem informacija. Predgledinja bi bilo davanje mišljenja o programu koji nisi gledao već, u mome slučaju, na osnovu imena emisije.
Što čovjek da pomisli kada na pregledu programa neke omanje televizije svako veče naiđe na emisiju „Vera Čudina i vi“?
Prvo vrijeme sam preko toga preletao i ne registriravši.
Potom sam počeo registrirati a da to nisam htio.
Pa su se uz registraciju počeli javljati nelijepi osjećaji.
Pa onda bi izletjela i koja naglas izgovorena misao poput „E je**la vas Vera Čudina...“

Premda sam, naglašavam, možda potpuno u krivu, moja predgledinja izgleda ovako nekako...
To je neka od onih emisija u kojima se može naići na plečkarije. Plečkarije su pak pojam koji smo sazdali moj dragi prijatelj Oleg i ja pred jedno dvadesetak godina kada je jedini progovarač o svemu onom što je onkraj na OTV-u a i na HTV-u bio ozbiljni brkajlija Drago Plečko. On je još uvijek car tih tema, no narojilo ih se još. Ali nitko nema tako lijepe brkove. Osim možda Vere Čudine, koju nisam vidio pa ne znam.
Druga mogućnost je da je to emisija plečkarija natopljenih s gatanjem.
Ovo potonje mi je posebno srcu milo.
Nadraži gatač mi je onaj jedan mesnati što izgleda kao bolje stojeći mesar, a oko njegove mesnate glave se stalno otvaraju pop-upovi s njegovim pomagačima koji kao nešto prevrću karte.
O ovoj temi neću previše mudrovati jer su o njoj prije mene drugi rekli mnogo i dobro, a Dežulović možda i najbolje jer je zbog toga gotovo ostao bez kolumne u sarajevskom listu Oslobođenje. A čovjek živi od kolumni.
Budući da ja živim od božanskog etera, a ne od kolumni, ničeg se ne bojim.

Osim možda nagažaja.
Nagažaj je pak, jedna vrsta kletve, kada vi i ne znajući nagazite na, pazite sad, vodu u kojoj je prethodno opran mrtvac. Netko se pak mora dobro potruditi da bi izbario patologa i došao do rečene vodice. Potom GPSom mora dokučiti vaše kretanje i onda vam na predviđenoj putanji izliti rečenu vodicu.
Osim toga, teško je uspostaviti nagažaj ljeti, pogotovo ovih dana kada živa u termometru pleše buzuki, jer voda na asfaltu u tren oka nestaje. Kao i pare nazivača veračudinaških emisija.
Koje su posljedice nagažaja ne znam, samo znam da se jedna meni poznata osoba onomad išla posavjetovati kod muslimanskog plečkaša ili nadrivećnekoga i ovaj nakon što je pomno saslušao njene probleme solemnly izjavio kako je riječ o nagažaju. Moja prijateljica je prasnula u smijeh koji je istog djelića sekunde potisnula pognuvši glavu što je više mogla. Njeni pratioci i muslimanski plečkaš su pomislili da plače, što ju je sretnim spletom okolnosti izvuklo od neugode a možda i neke druge kletve koju bi, zbog povrede dostojanstva i duševnih boli na nju nabacio muslimanski plećkaš.
Uzgred, kada bi bio siguran da je nagažaj doista efikasan, zamolio bi naše drage razvojačene branitelje da se na zalijeću jugićima u zgradu sabora, već da dođu sa cisternom vode iz famoznog bazena na patologiji (jednom sam ga svojim očima vidio i još dugo nakon toga povraćao) i dobro natope saborski a i vladin perimetar.

Vera Čudina.
Je li joj to možda umjetničko ime?
Pa se mi kao moramo čuditi najprije imenu a onda i svemu onome što ona umije? A ko umije njemu dvije.
Ili se ona doista tako zove? Pa se mi onda čudimo sretnoj podudarnosti prezimena i paranormalnih sposobnosti?
Pretpostavljam da je draga gospođa pretila, dobrano inkrustrirana zlatnim nakitovljem i odjevena u vrlo šareni haljetak. A opet, to je sve najvjerojatnije halucinacija mog bolesnog i prekomjernom vrućinom nagriženog a ipak genijalnog uma.
Pa sa Ovčara i Kablara iz svog vrela nedostižne mudrosti spokojnim altom drugarica progovara, kao  nekad davno pokojni nam first predsjednik.

Franjo Čudina i vi.

E kad pošten čovjek nešto obeća...

Mogao bih poput mog kolege s naftne platforme – pomalo ostarjelog mistera M.T-a (em tija) lakonski uzdahnuti „Nekaj sam zaj**al“. Samo što meni nitko neće u pomoć doći.
On bi svako toliko nešto gadno zeznuo u sofisticiranom 3D programu u kojem smo konstruirali model platforme, odgurnuo bi se od radnog stola, izrekao tu nama već odurnu rečenicu, a neko od nas mlađarije bi tada crvena lica prišao njegovu kompjuteru i vrlo loše glumljenom strpljivošću pola sata do sat pokušavao popraviti što je ovaj uspio usositi.
Tako sam i sam sebe nedavno usosio olako obećavši jedan tekst dnevno najmanje pet dana za redom. Elegantno sam preskočio jedan tekst na samom početku i jedan u sredini, no sada ipak nastavljam svoju sizifovštinu.

Najteže je naći temu. Kada čovjek (čitaj – ja) nađe temu – tekst se sam ispiše. Bože daj nam mnogo dobrih tema.

Sinoć me iz Stona nazvao M. i odmah na početku naglasio kako se radi o pozivu bezuvjetne ljubavi – dakle ništa ne treba, niti ga nešto drugo osim čiste prijateljske ljubavi na poziv ne nuka.
To je bilo toliko dražesno da sam se nasmijao kao veseli dječarac. Onaj ko nema dobra prijatelja ne zna što propušta. Stvarno ne zna. Ja se mogu podičiti sa najmanje troje dobrih prijatelja, ne računajući brata. Koji mi je isto dobar prijatelj. Znači najmanje četvero.

On je (M.) trenutno u relativno boljem položaju od mene. U Stonu je, niko ga ne gnjavi, ima puno mora, hlada, planina, slobodnog prostora i izvanredne kuhinje, budući da njegovi vode world famous restoran. Ja sam pak u Zagrebu, nema mora, ali ima hlada (bar ga je bilo do jučer kad su temperaure navrle iznad 30°C), planina, prostora ali ne i izvanredne kuhinje. Ja jesam izvanredan kuhar, no svaki kuhar, makar i početnik, već u prvih nekoliko mjeseci naukovanja spozna kako je teško skuhati vrijedan, ukusan i nutritivno bogat obrok bez odgovarajućih namirnica. Ja ne samo da nemam odgovarajuće namirnice, već sam kronično u nedostatku namirnica per se.
Molim vas da ne skačete sa svojih stolica naoružani karitativnim pobudama. Snaći ću se već ja, a i dobro će mi doći malo mršavljenja na potpuno prirodan način.

Teško je započeti razgovor bez pitanja „Kako si?“ koje mi je M. odmah na početku i uputio. Nije on neki tamo šnel i površni prijatelj koji će to tek tako priupitati. Zna on da u posljednjih, recimo 6 mjeseci, prolazim, da se eufemistički poslužim njegovim idiomom – krizu nevjere. I zabrinut je za me.
Ne bi želio dublje opisivati svoje osjećaje glede života kao takvog jer među vama, mojim vjernim čitateljima, ima i onih koji su slaba i nježna srca (najčešće među ženskinjem) te bi vam čitanje mojih elegija moglo naškoditi i nagrditi lijep ljetni ugođaj.
A i ne želim ostaviti dojam cendrave vaginice, premda to jesam.

I tako, na pitanje „Kako si?“ odgovaram nekom kompliciranom rečenicom koju je teško ponoviti. Pokojni herr Jung bi se veselio toj rečenici. No odma mi bude žao što mog dobrog prijatelja, koji u brizi o meni često ispoljava gotovo majčinski afekt, pritišćem svojim jobovskim stanjem – te dodam još i kako mi je lijepo u Zagrebu.

„Preko ljeta je Zagreb zapravo puno ugodniji od Zadra“ – lupim ja tako.

S druge strane se začuje nešto nalik na potisnuti smijeh.

„Je, je“ nastavljam – „evo temeperature su puno ugodnije, nema komaraca, pogled iz moje sobe je predivan, kuća je mirna (pri tom aludiram na vječni mrmor i buku kako unutar tako i izvan mog zadarskog doma), niko me ništa ne pita (još jedna aluzija), mogu spavat dokle hoću (tužno je to...za jednog 42-godišnjaka) – i nema onog šušura.
U Zadru je tijekom ljeta vječno prisutan taj jedan šušur, nemir, koji nagovještava nešto veliko, nešto grandiozno što se ima dogoditi, a na kraju se ništa ne dogodi.
Ne bude nikakvih nagih kubanskih plesačica, svjetlucave kože uz poludjele bongo bubnjeve i frenetičan tehno ritam...uz sve što uz to još ide.
Na kraju svakog dana čovjek osjeća kao da je zagrizao u prekrasan kolač sastavljen od sama šećera, tone šećera i na kraju ništa osim sama šećera.“ – izrekoh u dahu.

„Odlično je ovo... zapiši to...zapiši to...“ – je česta M. ova rečenica. Kako je on i moj neformalni književni agent često ga i poslušam.

Jer osim cendrave vaginice ja sam još i poslušan spisatelj.

Ako ovo pročita neki LGBTovac bit će nježna i ženstvena belaja....

Nekad mi se čini da smo moj brat McGee i ja blagoslovljeni nekom energijom koja u našu blizinu ili na naš put nerijetko navodi čudake ili blago rečeno neobično izgledajuća ljudska bića.
Ili da parafraziram genijalnog američkog putopisca B. Brysona – odavna već slutim kako je za mene dio božjeg plana da provedem neko vrijeme sa ili u blizini svakog od čudnijih i bizarnijih ljudi na koje je moguće naići (I have long known that it is part of God's plan for me to spend a little time with each of the most stupid people on earth...reći će on).

Sukladno tome, a dijelom i čuvajući obiteljsku tradiciju, razvio sam i usavršio sposobnost komentiranja viđenog, koja najčešće graniči ili čak prelazi nejasnu demarkacionu liniju između blago zajedljiva komentara i otvorene poruge.
Još kad se tome pridoda moje široko poznavanje životinjskog carstva...

Od kako sam otišao iz Zadra, u gradu je stasala jedna cijela nova generacija ridikula, tako da sa sjetnim pogledom tražim one stare, od kojih mi je najdraži bio onaj što bi stao ispred policije ili suda i kleo, proklinjao na sav glas ih te im psovao sve po spisku dok ne bi promukao. No nema ih više. Bit će da su ušli u vladajuću stranku.

Jedan novi mi se nekako ne uklapa u sliku klasičnog ridikula. Možda je samo neshvaćeni homoseksualac.
Još mi je prošlog ljeta privukao pozornost. Moj ga braco otvoreno ne podnosi i oštro skreće pogled na drugu stranu kada ovaj maršira. Tako najčešće i spoznam da je ovaj u blizini. Kaže kako nešto u njemu korijenski ne podnosi poremećaj.

Poseban je taj, ne znam kako bi ga nazvao – čovjek, mladić, dečko (?) upravo po izboru garderobe. Tjelesna statura mu se može dobro opisati riječima nizak i žgoljav. Kao normalno do mršavo građen muškarac pa smanjen na 70%. Ili kao gigantski petogodišnjak.
Upravo takvu odjeću i bira.

Najčešće ga se može vidjeti u uskim vrućim crnim Axl Rose hlačicama, čiji je vanjski rub još vragolasto zadignut prema gore. Pretpostavljam da jutarnji ritual odjevanja često sažima misao – ne to ne može, u tome bi već izgledao kao srednjoškolac. Torzo mu je uobičajeno prekriven pripijenom poluprozirnom majicom na špaline (sokolska majica, majica vozača kamiona, podkošulja bez rukava...) a hod baletansko pajački. Ostatak tijela je ukrašen ogrlicama, narukvicama i sličnim điđama. Voli se nakititi. Čini mi se da sam jednom usred svih tih drangulija ugledao bedž Hrvatske Demokratske Zajednice. Što je za HDZ jako veliki plus.

Dok maršira s kukovima malo naprijed a uskim ramenima malo natrag, pogled mu je nježan i zaljubljen. Možda to ne bi bilo tako neobično da on, po mojoj procjeni nema blizu 40 godina a možda i više. Možda sam ja samo zastario pa mi je čudno da odrasli čovjek tako mladenački izgleda. Ipak, rado bih ga vidio na šeksovom mjestu. On bi jamačno po saboru širio neke sasvim druge vibracije.
Ili kao desna ruka vječno kiselog i upravosamprogutaovećduljevrijememrtvogtvora ministra policije Karamarka. Da ga malo omekša, ublaži kiselost i doda jednu nježnu i ljubavnu notu.
Često će te ga sresti na Kalelargi, Kolovarama a ponekad i na mostu.

Za razliku od mog brata prema njemu ne gajim neprijateljske osjećaje. Čak mi je, na neki bizaran način i simpatičan. Premda ni ja ne uspijevam gledati u njegovu pravcu dulje od tri uzastopne sekunde.

I ponekad se tako pitam radi li se tu o poremećaju ili je on samo pripadnik mladeži LGBTHDZ zajednice?

 
Još jedan bilježenja vrijedan lik, zapravo dijete....

Da bi se dobilo dijete umjetnik ponekad je potrebno čudno promiješati gene, možda čak i zaviriti onkraj incestuoznosti. A ponekad je dovoljan i sretan splet okolnosti.
U zgodi koju kanim ispripovijedati držim da se radi o potonjem.

Kad sam ja još bio sićušno čeljade, moji roditelji i naši krsni kumovi izgradiše dvojnu kuću, od kojih jedna polovica fizički pripada nama.
Auditivno pak, cijela kuća pripada našim kumovima.
Kumovi su iz istog otočnog mjesta odakle je i moja mati. To mjesto prezire kratak, razuman, odmjeren i normalan govor. Nasuprot tome ono podupire glasan, neodmjeren i dugačak prolom riječi. Zaglušan. Uglavnom gusto protkan psovkama i kletvama. Još kad osoba, u ovom slučaju gospođa kuma, ima problema sa sluhom – razgovor sa, recimo, unukom postaje ozbiljan takmac niskom preletu supersoničnih zrakoplova.

Moja mati, slijedom nekih crkvenih događanja i okupljanja, upoznala je nekoliko krasnih obitelji iz jednog slavonskog mjesta, Kutine. Budući da nas je spajala vjera i srce čestito vrlo su brzo postali naši kućni prijatelji te smo jedni drugima znali, kako je to već red, odlaziti u posjete. Jednog ljeta su nam na čuvanje poslali nekoliko komada od inače povelikog broja svoje male dječice, luđački željne mora. Bilo je to dirljivo.
Očevi i majke dotične dječice su izgleda bili onaj soj ljudi koji drži kako je za osnovnoškolca jedina dolična frizura, zapravo jedina koja dolazi u obzir – brijanje do glave. Tako da su se po našoj kući vrzmala tri ultraradosna, ali pristojna i dobro odgojena mala ćelavca.
Ni brat ni ja ne ljubimo narečeni pristup oblikovanju frizure. Obojica smo, bar u to doba, bili na savim drugom kraju spektra. Hevi metalske kosurine do pola leđa a i dulje.
Kako je to bilo doba poraća, i budući da su nam slike žgoljavih i ćelavih uznika još bile pred očima, najstariji među njima je dobio nadimak Manjača. Čak je i majka, kad se nešto referirala na njega rečenicu započinjala riječima - „Manjača mi je reka...“ ili „Vidila sam Manjaču di...“
...
Zbog razlike u godinama (i frizurama) nismo se nešto previše družili, no jednog vrućeg ljetnog dana, dok sam razmišljao o stvarima o kojima zagrebački student žila punih vruće dalmatinske krvi ljeti ponajčešće razmišlja, Manjača mi je prišao i zamolio bilježnicu, ako imam. Pisao bi i crtao, kaže.

I tako je ljeto prolazilo, naši susjedi su se derali, ja sam trpio od komaraca i sa svojim dugim loknama jurcao za djevojkama, brat je radio što već dugokosa braća umjetnici preko ljeta rade, majka je kuhala i mnogo govorila, otac je kleo gledajući televiziju ili je bio na brodu, Johnny iz prethodne priče se družio sa dvoznamenkastim količinama boca pive, a troje kutinske dječice su dobijali magrebovski ten, kupali se, jeli sladolede i uživali u svakom trenutku svojih bezbrižnih dječjih života na njima inače skupom, dalekom i bajkovitom moru.

Jednog dana njihovi krasnim frizurama skloni roditelji dođoše po njih.
Ispozdravljali smo se, izljubili, obećali da ćemo doći do njih u Kutinu, uvjerili ih da djeca nikako, ali baš nikako nisu bila na teret već se ponašahu pristojno i čestito kako to i doliči malim na nulericu ošišanim kršćanima i ta epizoda prođe.
Dosta poslije u nekoj ladici naiđoh na Manjačinu bilježnicu.
Usred gomile crteža mora, valova, djevojčica i dječaka, automobila, naše kuće...stajala je i nezgrapnim dječjim rukopisom ispisana pjesmica:

Ja sam na moru
Ja sam na moru
Imam lude susjede
Imam lude susjede
Baka stalno viče
Baka stalno viče
Navečer je mir
Pa mogu spavat ja
Mogu spavat ja
Ali rano se budim
Jer baka stalno viče
Baka stalno viče

Pokušat ću se prisiliti da objavljujem jedan, makar i vrlo kratak tekst dnevno, što je nesumnjivo vrlo optimistično od mene, čovjeka već proslavljenog spisateljskom aljkavošću. Očekujem da ću izdržati 5 dana, najviše deset. No ako me podrže moji čitateljski puleni, ko zna kamo će nas sve ovo odvesti. Mene u kliniku za...
Započet ću tekstom o tipu peršone kakvu svaki kvart svakog grada jamačno imade.

Jedan od mojih prvih kontakata s ljudskom navadom ispijanja prekomjernih količina ukusnih napitaka koja se još mogu opisati kao i alkoholna seže, naravno, u rano djetinjstvo. Promotor takvog životnog stila nije bio moj otac, trijezan radiša, koji što se poroka tiče komodno može biti kvekerski pastor, kada bi tamo primali ljude koji uživaju u pažljivo sročenim i maštovitim kletvama.
Premda se većina ljudi s ljubavlju prema dobroj kapljici sretne unutar vlastita krova, ja sam imao sreću uživaoca iste spoznati tek u susjedu iz kvarta.
Johnny (ne znam kako je dobio taj nadimak) je potomak obitelji koju bi pomodarski psiholozi nazvali disfunkcionalnom, premda je njegova obitelj funkcionirala, doduše na jedan ne toliko inovativan ali ipak samoodrživ i ležeran način. Zbog životnog stila ili imena, Johnnya ne treba brkati s glavnim likom priče Posljednja večera kao ni sa don Johnnyem Winterom, isto junakom nekoliko na ovom blogu objavljenih priča.

Otac je radio u Njemačkoj.
Majka je imala crven nos.
Imala je i nadimak Pina, te je često veselo, sjajna lica, ukrašena ne baš porculanski besprijekornim tenom ali zato lijepim brojem popucalih kapilara, dijelila svoj svjetonazor sa svakim tko je htio slušati.
Iz tog a iz još nekolicine manje šarmantnih razloga nije imala previše vremena zamarati se odgojem dvojice sinova, od kojih će, zbog manjka čvrste ruke, mlađi u svojoj adolescenciji na dulje vrijeme završiti u buhari radi nimalo bezazlena razloga. Bio je to opasan momak sklon tučnjavi tako da smo ga mi, vršnjaci, izbjegavali kako god se moglo.

Stariji od njih dvojice, Johnny, bijaše dobroćudan i nasmiješen veseljak, kovrčave riđkaste kose te općeg izgleda nalik uspješnijem istočnonjemačkom nogometašu iz ranih sedamdesetih.

Kad sam bio u nižim razredima osnovke, tamo negdje daleko u bespućima samoupravnog socijalizma, adolescenti mog i nekoliko susjednih kvartova ljetne su večeri kratili u lokalnoj veterinarskoj stanici. Doduše ne liječeći životinje, što bi bilo za svaku pohvalu, već na zabavama organizirnim oko primitivnog razglasnog sustava. Ispijali su pive, dobacivali dvosmislenosti djevojkama a pokatkad se i zabavili kakvim dobrosusjedskim pičvajzom..
Ja, bijući premalen, nikad nisam uspio nazočiti nekoj od zabava, premda sam to jako htio, no imao sam prilike vidjeti naknadne efekte istih.

Jednom je tako u nedjelju ujutro, kraj lokalnog boćališta, Johhny razdragano, i osmjehom dobro istimarenog nilskog konja pojašnjavao nekom putniku namjerniku kako je „sinoć u veterinarskoj popija 17 piva“. To su naravno bile politrenke, jer u to doba još nije bilo malih 33cl piva za papke.
Kako sam oduvijek bio vrstan matematičar, sedmo ili osmogodišnjak u meni je odmah izračunao kako se radi o osam i pol litara pive. Jednostavno nisam mogao prihvatiti da u jedno prosječno građeno muško tijelo može stati toliki volumen tekućine.

Johhny je svoju ljubav prema pivi kroz godine samo još dodatno usavršio.

U jednom momentu se i oženio za pozamašnu slavonku, s kojom je čini se, uspio razviti harmoničan zen odnos. Ne diraj me ne diram te.
Kako nije završio neke velike škole (što je u toj obitelji bio pažljivo njegovan običaj) za život je zarađivao sezonskim i zidarskim poslovima.
Kako su godine prolazile njegov se dentalni karton prorjeđivao a osmjeh postajao sve širi. Izraz i izgled lica je bivao sve više nalik Golumovu iz Gospodara prstenova.
Nabavio je i klobuk uska oboda koji je skladno nadopunjavao bogat vizuelni dojam.

Ja sam otišao na fakultet, tako da dvadesetak godina nisam bio u mogućnosti studiozno pratiti razvoj i sazrijevanje Johnnyeve ličnosti.
Odnedavna sam ga, zbog posjeta očinskom domu, počeo češće susretati. Pristojno smo se javljali jedan drugome a kad nije bio pripit, ponekad razmijenili i koju duhovitu rečenicu. Spoznao sam da je Johnny bistar i na svoj način inteligentan momak koji, nažalost, svoje sposobnosti nikad nije uspio razviti te kanalizirati u nekom lukrativnijem smjeru.
Tako da uglavnom s jednim kompanjonom (kalfom) sjedi pred kvartovskim dućančićem blesava imena Bakmaz i žica pet kuna. Kalfa, bijući tek na nauku, traži samo tri kune. Ipak se zna tko je tu gazda. Za boljeg dana u ruci je stara prijateljica piva a u ustima cigareta. To mjesto obojica nazivaju „položaj“.
„Di ćeš Johnny?“
„Iden na položaj.“
Rezervni položaj, kao dva korintska stupa, svaki sa svoje strane vrata, dijele kod nedalekog Lidla.
Brat i ja smo naučili kad prolazimo mimo njega naćuliti uši, jer se tako postupajući može usvojiti kakva vrijedna narodna mudrost. Najčešće se mogu čuti grleni zvukovi vrlo slični rici velikih afričkih mačaka u doba parenja. No do strpljivog slušača povremeno doplutaju fragmenti oko kojih maštovit um može sazdati ostatak priče.

Nabrojaću ovdje nekoliko nedavnih izreka:
Mrmor sugovornika nam je izmakao no što god to bilo da bilo Johnny je uzvratio kako „Živa glava dug vraća.“ Za pretpostaviti je da se radilo o dugu prema prodavačici u dućančiću.

Prodavačica – „Oni koji ti daju luđi su od tebe.“
Johnny – „Daju sami... sami daju...evo Jure zidar mi je da... i Marin mi je sam da...“

Drugi pak dan dok smo se brat i ja vraćali iz šetnje, prolazeći kroz ono što u nas prolazi za lokalni park, ugledali smo ga gdje, kako to moj otac slikovito zna predočiti „lize ko zmija“ odnosno nastoji hodati što ravnijom putanjom.
Put ga je vodio pored dvije djevojčice koje su u šetnju povele srednje velikog psa, klase labrador. Johnny je na tren instinktivno ustuknuo. Došlo je do razmjene rečenica.
O karakteru razmjenjenog dalo se naslutiti iz Johnnyeve završne izjave – „Znan da neće, ali oće sirotinju!“

 

 

Budući da me određeni broj ljudi redovito čita, nekako držim za svoju obavezu povremeno napraviti nešto društveno odgovorno za ovu moju ispaćenu domaju, kada već nemam dalekometnu puškicu. Tako da ću u ovome tekstu oslikati svoj stav prema jednoj hrvatskoj povijesnoj osobi, kao i podastrijeti vrijedan tekst Ante Tomića (Mimare:) s kojim se rijetko u potpunoma slažem, no ovdje je ubo ko prstom u...recimo oko.
Znam da ovo neće biti lagani i razbibrižni šlager od teksta pa molim čitaoce da mi oproste, i da ga, ukoliko im se svidi i nađu da se s njime slažu - proslijede svima kojima bi mogao nešto značiti.

Često po Zagrebu vidim nezadovoljnike kako demonstriraju i kao potkrepu svoje političke zrelosti i mudrosti ponad glava izlažu razne slike. Pokojnog Tuđmana najčešće. Povratak starim i kristalno čistim vrijednostima.

Kod mnogih sam, čak i meni poznatih i cijenjenih ljudi, uočio njegov polubožanski status, te potiho i sa strahospočitanjem izgovoreno Prezime.

Postoje neke marginalne skupine, koje mi u svojem djetinjem idealizmu u borbi za spas Hrvatske ponekad izmame osmjeh na lice, no onda mi isti i izbrišu kada na njihovim skupovima među uzvanicima na posebnom mjestu, kao blagoslovitelj, prsten pečatnjak i Božanski Nasljednik stoji/sjedi Tuđman-sin, sa onim istim ukočenim i prezirnim osmjehom. Frapantna sličnost s pokojnikom. U mnogočemu. Ponajviše u noti gađenja kojom začini svoj govor o ma kojoj temi koja mu se podastere.

Zastrašujući je kez, naslijeđen od oca, s kojim se jedino može mjeriti onaj trenutnoga Pape, s tim da potonjeg daleko više cijenim i uvažavam i nije mi naum ovdje ga izvrgavati ruglu. Moram dodati i kao mi se čini da Papa, za razliku od nervozna Sina, ne koristi svoj osmjeh da ponizi i paralizira žrtvu, premda ovo drugo pokatkad kolateralno uspijeva.
Da parafraziram mahom muslimansku uzrečicu "Boga se bojim i bogu se molim" s "Papu volim al papina osmjeha se bojim". No nije mudri Papa B16 i njegov skori dolazak tema ovog napisa, o njemu ću u posebnom tekstu...

Već sam pomalo sitkast situacije kad u razgovoru s Tuđmanonostalgičarem od njega jedva jedvice izvučem priznanje da HDZ više ne vrijedi, jer su ovi novi sve ukvarili. Takav čovjek na tren zastane, pogleda negdje preko mojeg desnog ramena, sjeti se oca domovine, gospodina Smajlija, oči mu na tren postanu mistično vlažne i onda započne psalam o tuđmanovoj svetosti, nepogrešivosti, čestitosti, državništvu, poštenju, genijalnosti kao stratega(!?), svojeručnoj odbrani Hrvatske, patriotizmu...a sve završi lamentacijiom kako su oni oko njega sve ukvarili, i to tako prepredeno da on jadan ništa od toga nije skužio.

Koliko ste puta poželili takvom jednom umilnom biću po glavi istresti gomilu podataka koji će nekako ukazivati na upravo suprotno.

E pa ovdje dolje imate friški tomićev tekst, prenesen iz Slobodne Dalmacije, a ispod njega link, tako da dobijate dva u jedan. U njemu vam stoje neke rečenice koje u datim situacijama možete fino iskoristiti, premda mi povijesna mudrost govori da su tuđmanofili prijemčivi na neugodnu istinu o svome polubogu, koliko i Aboridžini na uspješnice s festivala kajkavske popevke u Krapini.

 Ante Tomić: Opet Tuđman? Razmisli, sjeti se...

 Mnogo je vremena prošlo, ali ja ne prestajem žaliti za jednim savršenim trenutkom u prvoj polovici 1992. kad je Hrvatska držala baš sve pobjedničke karte u rukama. Srpski je otpor bio slomljen, naše su snage u svakom smislu bile premoćnije, brojnije, naoružanije i motiviranije, a političke prilike upravo nisu mogle biti bolje.

Živjeli smo u moralnom zanosu naroda koji brani svoje kuće i dvorišta, a takav nam je bio i međunarodni ugled.

Za čitav svijet bili smo zemlja u ispravnom, pravednom ratu. Sve adute sudbina je tada podijelila Franji Tuđmanu.

Vojska mu je bila u strahovitom zamahu, nabrijana da najuri i JNA i martićevsku i arkanovsku bandu, prvo sa svoga teritorija, a zatim ih, u savezu s Bošnjacima, porazi i u BiH, da u nekoliko mjeseci razjebe sva Miloševićeva četnička govna.

“Pred sam Božić 1991. u operativnom središtu zazvonio je telefon”, pripovijeda u subotu u Jutarnjem listu Petar Stipetić.

“Javio sam se, a na drugoj strani je bio zapovjednik Banjalučkog korpusa general Nikola Uzelac. Prepoznao me je: ‘Pero, molim te, zaustavi to. Narod je u stampedu.’ Odgovorio sam mu: ‘Nikola, ne mogu ti ništa obećati, ali za tri dana pripremi kavu. Evo nas u Banja Luci.’ Nisam blefirao.

Tada smo zaista za tri dana mogli ući u Banja Luku.” Da je Franjo Tuđman u tome fenomenalnom trenutku poslušao nekolicinu svojih razboritijih vojnih zapovjednika, Hrvatsku bi poštedio iduće tri godine rata, a na Bosni vjerojatno ne bi trulila maligna izraslina Republike Srpske. Smrvio bi neprijatelja čisto i bez mrlje i sve nas učinio ponosnima.

Narod mu vjerojatno ne bi ozbiljnije zamjerio ni da se nakon toga okrunio i sina Miroslava proglasio princom nasljednikom.

No, Tuđman je bio što je bio, svojeglava, nedokazana, budalasta prznica, bolesno fiksirana na zamisao širenja hrvatskoga državnog teritorija.

Bacio je svoje sjajne pobjedničke karte, okružio se hercegovačkim radikalima i gurnuo nas u agoniju rata s Bošnjacima, krvavu pustolovinu u kojoj smo izgubili i zanos i čast i međunarodni ugled.

Sad je kasno

Savezništvo s muslimanima obnovio je tek tri godine kasnije, kada su oni, da se ne lažemo, vojno potukli snage HVO-a i kada je uništen život desecima tisuća srednjobosanskih Hrvata, a oni u Hercegovini zaustavljeni u trajnoj frustraciji, u raskoraku između ambicija i mogućnosti.

Umjesto da Stipetić pije kavu u Banjoj Luci, tamo su otišli Bobetko i Boban da s Ratkom Mladićem dogovaraju prodaju nafte.

Kako je to izgledalo, prilično nam zorno ilustrira dnevnički zapis Ratka Mladića o jednom razgovoru s Momčilom Perišićem: “Pozdravio te Slobo.

U ponedjeljak 10. januara 1994. treba da prihvatiš nekoga iz Hrvatske koji će doći u Sanski Most radi potpisa o isporuci nafte.” Nešto kasnije Mladić će se i sam susresti sa Slobodanom Miloševićem i zabilježiti njegova opažanja: “Ja sam s Tuđmanom dugo razgovarao, on je politički glupak, ali je u teškoj situaciji...”

Nisam mogao suspregnuti gađenje čitajući ove strašne rečenice. I bilo me je iskreno sram, premda u životu nisam glasao ni za Franju Tuđmana ni za HDZ. Slobodan Milošević nije bio čovjek velike pameti, ali njegova opaska da je Tuđman “politički glupak” perfektno je točna.

Trebaš zaista biti glupan da bi vjerovao da se sa Slobodanom Miloševićem išta ljudski možeš dogovoriti. Trebaš biti vrhunski kreten da bi odbacio političke i vojne adute kakve je Franjo Tuđman 1992. odbacio.

Osim toga, kako je samo imao obraza? Ratko Mladić već je tada, 10. siječnja 1994. kad je dočekivao naše biznismene u Sanskom Mostu, bio dokazani ratni zločinac odgovoran za granatiranje Zadra i Šibenika, bio je krvnik iz Škabrnje i Prkosa. Gotovo sam pljunuo u novine.

Kakav nemoralni i bešćutni gad moraš biti da bi sjeo za stol s ubojicom svojih ljudi, svojih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece i s njim, kao da ništa nije bilo, ugovarao prodaju nafte za tenkove i oklopne transportere, kojim će Ratko Mladić dalje ubijati nove vojnike i civile, žene i djecu, samo ovaj put u Srebrenici.

Evo izbora

Predizborno je vrijeme i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici posljednjih dana mnogo govore kako se trebaju vratiti na svoje ishodište, natrag u devedesete, u slavno doba prvoga hrvatskog predsjednika.

Kada vam netko spomene mudrost, čistoću i nevinost tuđmanizma, sjetite se ovih epizoda s Ratkom Mladićem.

(izvor Slobodna Dalmacija, 31.05.2011)

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/139407/Default.aspx

Imade u Zadru običaj da svaki viđeniji kriminalac posjeduje kafić ili restoran po kojem se danomice šepiri.
Ne želim pri tom reći kako sličan fenomen nije zabilježen i u drugim krajevima naše domovine, već sam nekako morao započeti tekst, a ovo mi se čini kao prolazan početak.
Dakle, rečeni privatnik je i kriminalac i viđen samo u svom selu, odnosno Zadru, i to s jurisdikcijom do, da budem geografski precizan, spoja brze prilazne ceste i autoceste A1. Dalje od tih granica ga nitko ne šljivi, niti ga drži za opasnog ili po bilo čemu drugog pogleda vrijednog hominida.

No zato on u svom kafiću pleše kadrilu, maše rukama, plaća glasno pića i dobacuje šeretske kalambure uličnim prolaznicima.
Brat mi je pri jutarnjoj šetnji ukazao na jedan takav estabilišment naziva "Shine" koji je donekle šaka u oko domaćim mafijašićima budući da ga, kako se u narodu i među susjedima priča, drže "dečki s Knežije". Za one koji ne znaju radi se o zagrebačkom kvartu.
Ja sam doduše čuo za "dečke s Trešnjevke" no za knežijske nisam. Možda je to pogrešno protumačen klub ljubitelja istog spola iz istoimenog zagrebačkog kvarta? No to nije toliko važno za našu pričicu.
Ti dečki, odakle god bili, su vjerojatno pretvrd orah za lokalne šerifčiće (od kojih su lijep broj iz po raznim stvarima, od kojih su lijepe u najmanjem broju, poznatog prigradskog naselja Bibinje). Tako da se lokalci nisu jasno očitovali o mogućoj nedobrodošlosti spomenutih dečkiju da ne dobiju po čvaljama.
Brat, čest šetač, mi je povjerio kako je u tom lokalu vidio viđenije odvjetnike i branitelje zagrebačkih mafijaša.

A lijep je položaj dotičnog Shine-a, premda ne znam čime sjaji...možda uglancanim revolverskim cijevima nespretno zaturenim ispod finih odijela? Ili oćalima grandioznih staklenih površina, usred crne noći nehajno zataknutih na sljeme ćelave glave. Kafić gleda na maleni park na samoj zadarskoj rivi, a budući da su stabla sve samo ne džunglastog karaktera, fino vas hladi morski povjetarac a može se vidjeti more te čuti galebe kako se karaju.

Dok smo tako prolazili pored sjajnog prebivališta mnogog hrvatskog moralnog vertikalca, a bijaše mi to prvi put za vrijeme sadašnjeg boravka u Zadru, brat je bio, poput iskusna vodiča kroz "tko je tko u zadarskoj hdzom prožetoj mafiji" pravo vrelo raznih podataka, interesantnih, USKOKU vjerojatno zanimljivih pojedinosti i anegdota.

Moj vrijedni um je odmah prepoznao mogućnost osnivanja dobrotvorne nevladine udruge "Kriminalci kriminalcima" koja bi se bavila gorućim problemima dotičnog sloja naših građana, a brat je u naletu nježnosti predložio i glasilo udruge - "Hrvatski kriminalac".
Sad se idem raspitati za kakvu sigurnu kuću u kojoj bih nesmetano proveo ostatak ferija...

 
Moja mati ne samo što bijelo platno tka, već zna i kako otac rijetko zbori službeno potvrđene činjenice. Malo slobodnijim riječnikom to bi se još moglo prereći kako tata voli nadodavati, zafrkavati i izgovarati iznenađujuće sklopljene rečenice. Zbog toga ga mama povremeno oslovljava sa „Lude“ (rimuje se sa „žude“, kao u rečenici – „oni za nečim žude“) i izgovara rečenice poput – „Ča tebi sliči govoriti takove munještine starče jedan!“ i „Više ja znun ka' spin nego ti ka' si budan“.
No to oca ni najmanje ne ometa u njegovom samotnom pohodu na Olimp zbunjujućih duhovitosti. Uistinu, teško mi se sjetiti kad je posljednji put na očekivani ili uobičajeni način bilo što prokomentirao. Dakle – neočekivanost, izrazita maštovitost i kreativnost kao bitan sastojak svakodnevne komunikacije što je zadivljujuće za čovjeka samo 3 godine s ovu stranu osamdesetih. Za one koji žele znati više, maštovit američki način za izraziti sličnu misao bio bi i three years shy of eighties.

Jučer, u subotu kasno navečer iznenada je izjavio kako je Mladić pobiga, misleći pri tom na zlikovca a ne na nekog neodređenog muškarca u najboljim godinama.
Majka svikla prevarama ali sveudilj plodno tlo za slične prevare, friško pristigla s neokatekumenskog molitveno-misnog kružoka te još uvijek u svojoj najboljoj robi, (stvarno je sjajno izgledala za jednu sedamdeset devotogodišnjakinju) donekle zbunjeno je rekla – „Ma ča?...ma ni...to si ti sa' izmisli!?“
U njenu se glasu dala naslutiti nota nesigurnosti i budući da su ovo luda vremena i da je sve, ili gotovo sve moguće (nije npr. moguće da Hrvatska imade poštenu, čestitu, uspješnu i profesionalnu vladu) – moguće je i da je boležljivi i ostarjeli Mladić stvarno pobiga.
Otac je nepogrešivo osjetio slabost, te ne gledajući ju, već pogleda vezanog uz ekran, nastavio u poluglasu trijezno iznositi svoju ekskluzivnu vijest.
„Je, uteka je.  Biće su mu to njegovi pomogli...“
Razina hladnokrvnosti i novinarske odmjerenosti u prijenosu i najdramatičnijih novosti bila je besprijekorna. A opet, bio je tu i nagovještaj stava kako on to ne mora govoriti, ali će ipak, eto jeli, to s nama podijeliti.
„Ali očekuje se da će ga ćapati u toku noći...jer ima žulj na nozi...pa ne more 'odit...“